Marketing
Presušilo Posušje
Nakon nekoliko dana pauze u bloganju, evo me s novim novostima, ali i komentarima. Dakle:
U subotu, 26. kolovoza 2006. u Posušju, u Hercegovini, održan je pozivni turnir ili možda čak i susret reprezentacija Bosne i Hercegovine i Hrvatske, ali najbolje bi bilo reći kickboxing turnir "Memorijal Vitez Mile Bošnjak 2006" - susret boraca iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske.
Trebalo je biti održano 12 borbi, no zbog nedolaska pojedinih sportaša (Ivan Barišić i Dragan Slanjanin), 2 su meča otkazana. Evo pregleda i ostvarenja održanih 10 borbi:
1. borba - full contact, - 54 kg - predborba
Ljubo Jukić (V.M.Bošnjak) - Bruno Serdarević (V.M.Bošnjak)
- pobjeda Jukić - 3:0
2. borba - full contact, -67 kg - predborba
Ante Maras (V.M.Bošnjak) - Adel Halilović (KBC Bihać)
- pobjeda Maras - 3:0
3. borba - full contact, -71 kg - predborba
Draženko Lovrić (V.M.Bošnjak) - Veldin Halilović (KBC Bihać)
- pobjeda Lovrić - 3:0
4. borba - full contact - žene, -65 kg - predborba
Matija Šimović (V.M.Bošnjak) - Sanja Samardžić (KBC Bihać)
- pobjeda Šimović - 2:1
5. borba - thai kickboxing, - 67 kg - predborba
Jure Gudelj (V.M.Bošnjak) - Dragan Slanjanin (Valpovo)
- nije održana
6. borba - low kick - žene, -56 kg - predborba
Kristina Karamatić (V.M.Bošnjak) - Jasmina Pobrklić (KBC Bihać)
- pobjeda Karamatić - 2:1
7. borba - low kick, -67 kg
Hrvoje Đirlić (CRO) - Filip Čepo (BiH)
- pobjeda Ćepo - 1:2
8. borba - low kick, -67 kg
Maio Ilijević (CRO) - Damir Raić (BiH)
- pobjeda Raić - 1:2
9. borba - low kick, -67 kg
Vinko Đirlić (CRO) - Emir Ćeman (BiH)
- pobjeda Đirlić s KO u 1.r.
10. borba - full contact, -71 kg
Branko Mikulić (CRO) - Nikola Matić (BiH)
- pobjeda Mikulić s KO u 1.r.
11. borba - full contact, -86 kg
Zvonimir Boban (CRO) - Roberto Pikoloti (BiH)
- pobjeda Boban - 2:1
12. borba - low kick, -75 kg
Ivan Barišić (CRO) - Marko Komljenović (BiH)
- nije održana
Eto, to bi bilo sve,
ali, ne mogu a da ne kažem, pukao bih, pa evo:
Tradicionalni memorijalni kickboxing turnir "Vitez Mile Bošnjak" se održava u čast svim poginulim hrvatskim braniteljima iz općine Posušje, poginulim u posljednjim ratnim sukobima na području Bosne i Hercegovine (da li se to i tamo zove domovinski rat?). Organizator turnira je već 12 godina Miljenko Kutleša – Roša koji živi s hrvatske strane granice, ali pored kickboxing kluba u rodnom Imotskom, vodi i klub „Vitez Mile Bošnjak“ iz obližnjeg Posušja.
Kutleši, koji je potpredsjednik Hrvatskog kickboxing saveza, su u organizaciji turnira pomogli malobrojni sponzori i ministarstvo branitelja, ali su ovaj put zakazale općinske strukture na čelu s gradonačelnikom Posušja. Navodno je sav novac predviđen za sport iz gradskog proračuna potrošio lokalni nogometni klub. Da li slučajno, gradonačelnik je navodno aktivan u upravi tog kluba. U takvim teškim financijskim okolnostima, Kutleša je čak razmišljao o otkazivanju turnira, ali iz pijeteta prema braniteljima i zbog silne ljubavi prema kickboxingu natjecanje se ipak održalo.
Zašto ovoliko opširan uvod? Zato da biste shvatili okolnosti zbog kojih je ova sportska priredba imala određene propuste. Ipak, da li su se neke greške mogle izbjeći? Tvrdim da jesu i zato ovo pišem kao podsjetnik nekim budućim organizatorima sličnih turnira. Naime, kickboxing je postao priznat u svijetu. To podrazumijeva ozbiljnost i obavezu! Natjecanja više ne smiju izgledati kao prije 10 ili 30 godina kad je uzlet kickboxinga tek započinjao. Danas, nakon iskustva s K-1 organizacijom, nakon primitka WAKO-a u GAISF i punopravnog članstva HKBS-a u HOO-u, više ništa nije i ne bi smjelo biti isto.
Koji su to bili propusti? Najprije, nije odrađeno službeno vaganje. To je rezultiralo time da su neki protivnici bili međusobno različiti i po 15 kg! Previše je to i za semi ili light contact, a kamo li ne za full contact i low kick gdje tjelesna masa bitno doprinosi snazi udarca. Sigurno je i taj razlog doprinio da je Draženko Lovrić pobijedio Veldina Halilovića, a Matija Šimović Sanju Samardžić.
Nadalje, ova priredba je trebala biti susret kickboxing reprezentacija Hrvatske i BiH. Točno je da su većina boraca bili reprezentativci obaju država i da su priredbi nazočili čelnici i izbornici obaju kickboxing saveza. Pa što onda ne valja? Pitam organizatore zašto se reprezentativci nisu postrojili, predstavili, pozdravili i odslušali svoje nacionalne himne? Tj. himne nisu bile ni odsvirane. Zašto nije bilo nacionalnih zastava? Zašto te „reprezentacije“ nisu bili u nacionalnim dresovima? Kristina Karamarko je imala hlačice s hrvatskim grbovima, ali joj je na majici umjesto „Hrvatska“ ili „Croatia“ pisalo „Belgium“!
Znam da Hrvati žive u BiH i da mnogi imaju dvojno državljanstvo, ali neozbiljno je da pojedini borci pripadaju čas jednoj, a čas drugoj nacionalnoj sportskoj selekciji. Još je smješnije kad na navedenoj priredbi hrvatski reprezentativac ima neke „neutralne“ hlače, a „reprezentativac“ BiH nosi službene hlače hrvatske kickboxing reprezentacije!? Možete li zamisliti takvu situaciju u npr. nogometu? Usuđujem se kategorički reći: NEMOGUĆE! Zašto onda dužnosnici, treneri i borci u kickboxingu dozvoljavaju takvu „sprdačinu“. Kickboxing je atraktivan sport, svi njegovi akteri u njega ulažu maksimalnu ljubav, trud i financijski su čarobnjaci. Pa zar su i mazohisti i budale? Zašto se izruguju onome što im je najdraže?
Sličnih (ne)ozbiljnih primjera je na ovoj sportskoj priredbi s plemenitim namjerama bilo još. Npr. Vinko Đirlić u meču nije koristio zaštitnu kacigu, a njegov protivnik jeste. Malo bolja situacija je bila u meču između Zvonimira Bobana i R. Pikolotija. Oni su obojica započeli meč s propisanim kacigama, ali budući da je Bobanu kaciga smetala, krajem prve runde su oba borca uklonila ta „suvišna smetala“. Slično Đirliću, Kristina Karamarko nije koristila zaštitne papuče u meču protiv Jasmine Pobrklić, dok je njezina protivnica bila propisno obuvena. Opet se vraćam na nogomet: zamislite susret dviju nogometnih reprezentacija u kojem neki igraju u kopačkama, a neki bosi. Sigurno biste se pitali: kakav je to „cirkus“? Pa kad će kickboksači prestat praviti cirkus? Htjeli bi novce za svoje aktivnosti? Da, zaslužili su ih, ali tko će im platiti za takav nered?
Da zaključim: mnogi ljudi su uložili golemu energiju da kickboxing postane i bude prihvaćen kao ozbiljan sport. Zato nitko više nema pravo ponašati se „olako“. Stare, loše navike treba hitno mijenjati!
Eto, pa nek se zamisle, ali ne puno razmišljati, treba raditi!
Post je objavljen 31.08.2006. u 00:13 sati.