utorak, 03.01.2012.
Vreća govana,,i na vrhu malo meda...
Ona je samo željela vidjeti kako joj stoji burma od bijelog zlata, željela je okusiti lijenost popodnevnog izležavanja na skupocjenom trosjedu, njegov poljubac u čelo za dobar dan, zagrljaj oko struka kada mu se najmanje nada, željela se vlastitim senzorima okusa uvjeriti u slatkoću bračnog kolača… Gledam je sad, drhtavom rukom servira 5-6 različitih jela , u skupocjenim zepterusama, salata ovakva-onakva, umak bijeli, bezbojni, kruh domaći… Gledam njega kako je zaboravi pomilovati po umornom čelu, kako je zaboravi poljubiti za dobro jutro, kako se mršti na njenu tjesteninu sa bešamel umakom, kako odmahuje rukom na njene konstatacije tipa „Znaš da sam se nekad radovala nedjeljama…“,
Naslušala sam se priča o ljudskim parazitima koji žive jedni do drugih, koji dijele isto prezime, istu postelju, a čiji su se snovi naglo razišli , rasplinuli u bezbroj prozirnih mjehurića koje više ništa ne može skupiti na jednu hrpu. Obeshrabrujući pokušaj da se pred provincijskom vukojebinom bolne grimase njihovih lica manifestiraju u umjetne osmjehe godinama u njima stvaraju nakupinu ogorčenja, poniženja, i razočaranja… Erupcija osjećaja se dogodi na pogrešnom mjestu i redovito s pogrešnom osobom.
Jezivo je razmišljati o osobama koje jutrom širom rastvaraju prozore da sobu napusti miris lošeg jebanja, i osjećaj je isti bez obzira radilo se o skupocjenoj talijanskoj posteljini ili frotirnoj s bosanske pijace… Miris je isti.
Gledam je kako drhtavom rukom servira nedjeljni ručak , a preplašenim okom pokušava dokučiti njegove misli , tamo na nekom tuđem mjestu, s nekom tuđom ženom…A samo je htjela probati kako joj stoji njegovo prezime….
