utorak, 03.01.2012.
Što si nebo na me bisno ??
Sinoć sam plakala. Opet. Ja žena stijena.
Svake godine ista stvar. Previše toga se sastane u isto vrijeme, predblagdansko vrijeme,,,
Ne volim Božić. Nikad i nisam. Iz nekih starih razloga čini me depresivnom, tužnom, sjetnom,,,samo bih plakala. Baš kao noćas.
Ne volim tu svim bojama premazanu radost u ljudima, te neskromne želje, te skupocjene poklone umotane u celofan od zavisti i ljubomore. Ne volim slušati ljude koji kroz godinu jure za poslom, karijerom, novcem ,punih usta pjevaju božićne pjesmice, slave siromaštvo i Boga.
Ne volim odu koja je satkana od prisiljenosti i moranja.
Ne sviđa mi se što su Božić iskomercijalizirali do te mjere da mi se povraća od njega…
Tužna sam, nikad tužnija.
Ovo predblagdansko vrijeme vrati me u neke stare dane, među neke ljude kojih više nemam, i koji me bole, užasno bole kad ih se sjetim..
Noćas sam plakala, jecala, ko malo dijete kada ga boli nešto, a ne zna to iskazati već kroz suze. Ja i moje suze , same u stanu.
I ti , tako daleko, a kraj srca blizu. Tako si mi trebao noćas, da me zagrliš, da me poljubiš u čelo i samo tiho prozboriš; To je samo dan, loš dan lipoto moja…
