utorak, 03.01.2012.
Košmar
Sjela sam na rub stolice i čvrstim pritiskom pokušala zaustaviti vrući mlaz krvi koji se slijevao mojim ručnim zglobom. Ne , nisam se pokušala ubiti žiletom, nego sam se po tko zna koji put porezala na razbijenu kuhinjsku plafonjeru iz koje sam pokušala izvući crknutu žarulju… mislim da je ovo vrijeme da je konačno skroz razbijem i bacim u kontenjer. Kako krv ne prestaje i svakim trenom teče sve više i više , uhvatila me nervoza i od nje sam počela plakati, pa i grčevito ridati…
Trenutak je bio dovoljan da shvatim da nije stvar ni u plafonjeri, ni u mojoj krvavoj ruci nego u meni , u mojoj glavi koja još valjda nije spremna za sve moje preokrete.
Mučni razgovori koji obavljam zadnjih par dana su ostavili traga na meni, neprospavane noći su uzele svoj danak, i izmorene misli mi se komešaju po glavi , sudaraju jedna o drugu pa bježe…
Mama mi je rekla da nisam normalna, da sam luda u sto stepeni ako mislim da je danas tako lako i jednostavno odgajati dijete sam, ali više od njenih riječi zapekle su me njene suze kojima mi je jasno dala do znanja da sam je negdje duboko u njoj razočarala … Ja njena curica, za koju je snivala snove u kojima je jasno vidjela mog muža,moju kućicu, moju dječicu, mog psa… Sad sam joj porušila snove, ukrala iz njih muža, kućicu i psa…
Prijateljice su mi bezrezervna podrška, jedina svjetla točka zadnjih dana, jedni smijeh , radost, razumijevanje koje mi je potrebno ko zemlji voda. One su me jedine bar malo razveselile, pametnim zaključcima kao npr : „ Nas više od toga kako ćeš se ti snaći kao samohrana majka brine kako ćeš podnijeti činjenicu da će ti na kartonu pisati – starija prvorotkinja!?“…..
A on? On mi se vrzma po glavi, mira mi ne da. Znam da zaslužuje istinu, znam da ju je trebao prvi saznati, znam da je ovo i njegova koliko i moja stvar. Ali nisam spremna. Nisam spremna na njegovu reakciju. Bojim se… bježim u najskrovitiju rupu da se sakrijem od njegova pogleda, od njega… Kukavica u meni je prevelika da se suočim s njim. S njim, za kojeg sam mislila da sam ga jednom davno ostavila, kao napušteni komad mog života, za kojeg sam skoro u potpunosti vjerovala da je postao samo komad moje prošlosti…a nije….
Gledam u krvave mrlje na svom skupom bijelom tepihu , osjećam da mi se život rastapa, curi mi niz dlanove… osjećam se tako prazno, baš kao da u meni kuca samo jedno srce…a dva su ;)
