utorak, 03.01.2012.
Moj preveliki grijeh ...
Jučer sam bila u Međugorju, toj maloj mirnoj prelijepoj oazi mira, molitve i tišine…
Odgajana sam u kršćanskom duhu, za mojim stolom uvijek se križalo prije jela, još mi do najsitnijih pora sjećanja dopiru bakine preduge molitve prije svečanog objeda,,,i danas ih znam na pamet, i danas ih ponekad izmolim,,onako u tišini i samoći…
Ali s godinama se čovjek odmakne od svojih svjetonazora, zapostavi ih i pomakne u stranu, i tek povremeno u sutonu svojim misli zapne o njih, ko od stare cipele i na trenutak im se vrati…. Tako se i ja već godinama nisam ispovjedila.
Zato jer sam znala da pričam u prazno, i da sve što istresem fratru u bradu neće značiti i to da to isto opet neću ponoviti. Zato jer sam imala osjećaj čim iziđem iz ispovjedaonice da me grijeh vuče za rukav, i znala sam da sam preslaba da mu se oduprem…. Utješila sam se činjenicom da ne vrijedi ispovijedati ono što ćemo ponavljati svakodnevno.
Nisam smogla snage da protresem svoje grijehe a kamoli da ih ko prljav veš rasprostrem ispred tog fratra, nisam bila spremna na taj radikalni potez… Godina se u mojoj knjizi grijeha skupila poveća hrpa prevara, zabluda, laži, nerazumijevanja, cinizma, neumjernosti… skupila sam sve u ogromnu torbu i skupa s kamatama ponijela svoje teško breme u to malo hercegovačko svetište.
Pričala sam mu satima, plakala sam svim svojim suzama, i tražila oprost , jučer konačno… Tako malo je bilo potrebno da skinem teret s pleća i udahnem punim plućima topli međugorski zrak,,,
Nekako osjećam da se pozdravljam s jednim dijelom svojeg života koji je obilovao pogreškama, i zabludama, i nazdravljam jednom novom periodu i radujem mu se iskreno i od srca..
Sjetila sam se opet svoje bake , koja je sjedila na čelu stola, i sa prekriženim grubim , težačkim rukama, i krunicom u ruci pozdravljala Gospu, a na kraju bi uvijek dodala : „ Gospe moja, čuvaj dicu dice moje… „
