utorak, 03.01.2012.
Svi moji ....grijesi
Dogodi mi se da padnem u polu – depresivnu fazu u kojoj pohmanitalo pokušavam izanalizirati svoj moral, sjeckajući ga na sitne komadiće, radeći duboku obdukciju svakog svog koraka, svake riječi, svakog promašaja. Ne dogodi se teško da moje samouvjerenje padne na niske grane, da bih ga mogla šutnuti nogom u najdalji kutak da mi ne smeta…
Pitam se kolika sam grešnica ??? Jesam li nemoralna što sam imala dosta veza, odnosa, avantura… Bilo je onih koji su ostavljali dubok trag, i još dugo nakon što su izšetali iz mojega života znali su zarovati nezaraslim brazdama , čisto da ne bi bilo zaboravljeno, da provjere koliko duboko su bili. A bili su ….
Imala sam i par kvalitetnih odnosa kojima se danas ponosim. Pored mene stajale su osobe na koje se i danas mogu nasloniti kada vjetar malo jače zapuše…čisto da me ne odnese…. A nosao me je…
Imam 28 godina, dvije duge, komplicirane, kompleksne, duboke veze iza sebe. Dva muškarca, svaki sa svojim manama, vrlinama, teretima prosutim ispred moga praga. Igrali su se sa mnom, igrala sam se s njima. Znali su , možda i bolje od mene,,,koju su uvijek smatrali igračicom…
Imala sam i dva polu –odnosa, veze u kojima se nije znalo tko pije i tko plaća. Vrijeđam vezu kad to nazivam vezom, ali nemam prikladnije riječi. Bila sam varana, i varala sam, bila sam povrijeđena i vrijeđala sam, voljela sam , možda i više od dopuštenog, bila voljena manje nego sam priželjkivala… Bilo je to emocionalno silovanje mene, bili su to emocionalni invalidi, bilo je to vrijeme zabluda i rušenja mojih iluzija. Razbile su se ko fini porculanski tanjur…
Predefiliralo je mojim životom još nekoliko muškaraca , pamtim im imena, boju očiju, ton glasa, pamtim i neke brojeve telefona, tablice automobila, pamtim dosta toga što bih najradije gumicom pobrisala iz svoje memorije zauvijek. Zauvijek je preteška riječ govorili su mi …
Dijete mi je napravio jedan od njih. Onaj s kojim sam dijelila krevet, tanjur, i snove 3,5 godine. Otišao je iz mog života glasno, prkosno, ishitreno. Ostavio je čist zrak da bi neki drugi mogli disati… nije im bilo dosta, gušilo ih je. Da bi se opet vratio, jedne noći, prkosno kao što je i otišao, da bi došao i ostavio u meni dio sebe…
Danas moraliziram sama sebi. Jesam li laka roba? Jesam li previše toga prošla da bih zaslužila apsolutnu sreću? Jesam li previše tuđih suza prolila da bih se danas samo smijala? Jesam li svoj moral nekad davno otkinula od sebe i tresnula s njim o zid, popljuvala ga i postala ono što jesam ???
Recite mi jesam li ja to sve ???
