srijeda, 19.05.2010.
Pravo na još jednom ...
Hej , ne bih htjela da ovo bude patetično, a nekako kad god nešto napišem zvuči patetično, iako se borim protiv toga. Vidio si me neku večer, znam da sam ti ukrala par pogleda , onako ispod oka dok nitko ne gleda. Dovoljno te se još sjećam da vidim neke stvari. Gledao si me, znam. Samo ne znam dal onom istom čežnjom i željom kao nekada..
Moram priznati da si i ti u mene unio neki nemir za kojeg sam mislila da je davno ishlapio iz mene, i opet su se vratile neke stare slike , neke stare ofucane riječi, i opet sam te možda malo poželjela… Znaš, toliko sam puta po glavi prevrtala naš razgovor koji se nikada nije dogodio, a koji sam tako htjela. Nije mi bilo jasno zašto si godinama izbjegavao susret sa mnom…? Da li sam ti zaista značila toliko ništa da mi nisi mogao pružiti par minuta u kojima bih pokušala dokučiti neke stvari koje mi nisu bile jasne, i godinama me grizu,,bila sam dijete, i sam si mi to govorio, a djetetu neke stvari nisu skroz jasne.
Danas je mnogo toga drugačije, prošla sam neke stvari, proživjela neke odnose, sagradila neke stavove. Zanima me da li bi se danas uklopio u moj svijet?!
Toliko se toga promijenilo , počevši od mene same. Nisam više ona djevojčica kojom si brisao pod i ostavio je emotivno istrošenu… danas sam prije kamen.
Možda bi danas naša veza opstala, možda bi neke uloge bile zamijenjene. Ne znam,,,, ali negdje u svojoj podsvijesti vapim za još jednim pokušajem…
Možda je stvar samodokazivanja… a možda i nije.
Nikad te više neću moliti, i nikada više plakati radi tebe. One curice koja je to radila više nema. Danas sam ti spremna pružiti šansu da pokušamo povezati pokidane niti,,još jednom, po zadnji put…
