Hej , ne bih htjela da ovo bude patetično, a nekako kad god nešto napišem zvuči patetično, iako se borim protiv toga. Vidio si me neku večer, znam da sam ti ukrala par pogleda , onako ispod oka dok nitko ne gleda. Dovoljno te se još sjećam da vidim neke stvari. Gledao si me, znam. Samo ne znam dal onom istom čežnjom i željom kao nekada..
Moram priznati da si i ti u mene unio neki nemir za kojeg sam mislila da je davno ishlapio iz mene, i opet su se vratile neke stare slike , neke stare ofucane riječi, i opet sam te možda malo poželjela… Znaš, toliko sam puta po glavi prevrtala naš razgovor koji se nikada nije dogodio, a koji sam tako htjela. Nije mi bilo jasno zašto si godinama izbjegavao susret sa mnom…? Da li sam ti zaista značila toliko ništa da mi nisi mogao pružiti par minuta u kojima bih pokušala dokučiti neke stvari koje mi nisu bile jasne, i godinama me grizu,,bila sam dijete, i sam si mi to govorio, a djetetu neke stvari nisu skroz jasne.
Danas je mnogo toga drugačije, prošla sam neke stvari, proživjela neke odnose, sagradila neke stavove. Zanima me da li bi se danas uklopio u moj svijet?!
Toliko se toga promijenilo , počevši od mene same. Nisam više ona djevojčica kojom si brisao pod i ostavio je emotivno istrošenu… danas sam prije kamen.
Možda bi danas naša veza opstala, možda bi neke uloge bile zamijenjene. Ne znam,,,, ali negdje u svojoj podsvijesti vapim za još jednim pokušajem…
Možda je stvar samodokazivanja… a možda i nije.
Nikad te više neću moliti, i nikada više plakati radi tebe. One curice koja je to radila više nema. Danas sam ti spremna pružiti šansu da pokušamo povezati pokidane niti,,još jednom, po zadnji put…
Post je objavljen 19.05.2010. u 14:37 sati.