subota, 27.06.2009.
Pusti me u svoje misli...
Postoji li sposobnost prodiranja u nečije misli , dušu, ideje? Ostajem zatečena kad udarim o zid, shvatim da dalje ne mogu, ne smijem što li,,, Tu je moj limit shvaćanja nečijih primisli. Dalje nema. Samo meni ili inače?? Ne znam. A tako bih htjela znati. Ući dublje nego što jesam da bar donekle shvatim što je htio reći, što je mislio, čemu se nadao, razumjeti svaki njegov pokret, svaku nepromišljenu rečenicu, da bar mogu umiriti savjest koja mi šapće negdje u podsvijesti da sam ipak ja uzrok.
Zar je tako teško nekoga upoznati do te mjere da znaš što će izgovoriti, da i prije nego kaže znaš što misli? Nije, jer poznajem takve ljude. Jer imam takve prijatelje. Ali želim da i on bude onaj kome ću znati i prije nego zašuti da će zašutjeti ma koliko ja to mrzila. Želim da mi pomakne granice , da ih izbriše, da uvijek budem sigurna u njega, da uvijek za njega mogu stavljati ruku u vatru, da znam kako glasno diše, da čujem korake njegovih misli,,, želim ga upoznati. Jer shvaćam da ga ne poznajem sve dok me iznenađuje, sve dok ne znam kako će reagirati na svaku moju gestu, sve dok me boli to što mu ne mogu prodrijeti u misli, i shvatiti zašto je nešto rekao ili učinio. Sve dok njegovo NE shvaćam osobno, njegovu nervozu pokušavam izliječiti pitanjima, njegovu tugu smijehom,,sve dok je to znam da imam granice do kojih me pustio, dalje je za mene nepoznati prostor u koji tako želim ući i ostati zauvijek...
