ponedjeljak, 25.05.2009.
Ona ... ipak je tu...
Baš se osjećam nekako jadno. Kao da je cijeli svijet na njenoj strani,,a protiv mene. Tako izgleda. Jadno.
I ti. Ti na njenoj strani. Boli.
Koliko god sebi ne htjela priznati bole me ovi porazi,,toliko da se ne mogu pomiriti s njima. Ne još.
Ne izgledaš sretan. I ja znam da to nisi. Ne smiješ se s njom, kao sa mnom što si se smijao. Ne gledaš je žarom kakvim mene gledaš. Imam osjećaj da si tu – da odradiš!? Ne izgledate mi sretno! K vragu!! Nisam se nadala da ću ovo osjećati, ovu momentalnu nemoć u sebi. Nisi vrijedan tog osjećaja.
Pustila sam te dan, dva da vidim, da provjerim, da se uvjerim. I jesam. U ono što oduvijek znam. Imam ličnost preko puta sebe. A nisam se još odlučila za borbu. Ne znam što čekam , ali čekam… prokleto čekanje!
Želim te za sebe. Samo za sebe. Nisam te spremna dijeliti. A nemam se snage boriti za tebe. Nekako imam osjećaj da bih izgubila. Ne zbog toga TKO sam ja nego zbog toga ŠTO je ona.
Danas se osjećam poraženo. Ali danas će proći. Prošlo je sve pa će i danas.
„Same mi ruke krenu u noci
da zovu poznati broj
i sve tisinom glasnije oci
da tebe traze u njoj…“
