Ljudi vole zakone, ljudi vole red, ljudi vole da se mogu prikačiti za nešto što im je netko drugi rekao da je istina i u stanju su sebe podrediti i oblikovati se prema toj istini da ona zaista i postane njihova istina. Na ovaj način čovjek nije čovjek nego rob ili još bolje robot ili repetitor. Najbolja obrana od toga da ne postaneš rob/robot/repetitor tuđih ideja i pojmova jest da budeš skeptičan, da preispituješ sve s čim dolaziš u doticaj, da sve uzimaš sa zadrškom ili znanstveni izraz za to "teorijom" dok ne nađeš/dobiješ svojevrsnu potvrdu ili suprotno od tog. Čak i onda kad je servirana teorija već potvrđena praksom. Zašto? Uvijek postoji mogućnost da je teorija dokazana krivim metodama i pretpostavkama i samim time samu sebe "lažno" potvrdila tj. zakamuflirala se u "trenutnu" istinu. Na taj način rušiš laži oko sebe i gradiš se u istini. Na taj način otvaraš sebe za nove ideje, za nova iskustva, za otkrivanje novih spoznaja i samim time omogućio si sebi rast i učenje kroz život. Međutim, postoji moment u kojem istina dosegne svoj plafon. Prepoznat ćeš ga na način što će svaka iduća možebitna ideja na neki način narušavati ljepotu i čistoću te istine. Na tebi je da čuvaš tu ljepotu i čistoću te istine. To je kao kad slažeš slagalicu i kad sjedne taj ključni komadić, konačno jasno vidiš taj dio slike. Mi smo poput te slagalice. Radije ostavite prazno polje dok ne naiđete na taj komadić koji nedostaje, a kad ga nađete, nitko vam više neće moći oduzeti sliku koju imate pred sobom.