Obitelj je bila dobrostojeća. Otac je posjedovao veliku firmu i živjeli su lijepo, u miru i blagostanju. Vrednovali su moral i obiteljske vrijednosti. Otac je bio na neki način glavni autoritet obitelji, jer je zbog svog poslovnog uspjeha imao izražene osobnosti vođe, no ipak je cijenio svoju ženu i njezino mišljenje i konzultirao se često s njom, a njezina podrška i odobravanje u svemu što je radio, mu je također puno značilo. Imali su troje djece. Najstariji sin samo što nije diplomirao na prestižnom fakultetu, kćerka je završavala srednju, a najmlađi sin je završavao osnovnu školu. Otac je imao viziju da će njegova djeca naslijediti njegovu firmu, a on će ih obućiti poslu. Njegova očekivanja počela su pritiskivati najstarijeg sina, koji je imao malo drugačije planove za sebe. Želio je osnovati svoju firmu i raditi nešto što nije imalo veze s onim s čime se otac bavio. Otac nije bio zadovoljan s time, jer bi volio da na neki način sinovi planovi podupiru njegov poslovni uspjeh, pa makar i da se sin bavi nečim što se može uklopiti u očevu poslovnu mrežu. Za jednog obiteljskog ručka, njih dvoje su se opako posvađali glede toga. Žena je samo slegnula ramenima u nemoći da učini išta. Nije odobravala njihovu prepirku, smatrala ju je nepotrebnom, no shvaćala je i da ne može stati na nijčiju stranu. Mužu je kasnije objasnila da je sin njezino dijete, da ga voli i poštuje njegove želje i da razumije njegovu želju da sam nešto postigne, da odvagne svoje mogućnosti i snage te pokuša sam nešto stvoriti. No rekla je i da shvaća i njegovu stranu i što želi postići te da razumije da ga to vrijeđa na neki način, što sin ne cijeni očevo odricanje i sve što je stvorio za dobrobit njihove obitelji i njegovu darežljivost i želju da postavi sina bez prevelikog truda na vodeće mjesto njegove firme. Nisu se zavadili radi toga iako se ocu nije baš svidjelo ženino diplomatsko stajalište.

Prošlo je pola godine, otac i sin nisu uopće komunicirali od onog ručka. Sin bi dolazio kući, no obojica bi ignorirali jedan drugoga. U međuvremenu, sin je diplomirao, otac nije bio prisutan njegovoj dodjeli diplome, ostali članovi obitelji jesu. Sin je želio pokrenuti vlastiti posao no trebao mu je neki početni kapital s kojim bi mogao početi. Razgovarao je sa majkom o tome i ona mu je predložila da pita oca za pomoć. Bila je uvjerena da će se otac smekšati i pomoći sinu, no dogodilo se suprotno njezinom očekivanju. Očev ego je je prevladao u njegovoj odluci da ne pomogne sinu. Utuvio si je u glavu da će pokazati sinu kako mu je bolje bilo da ga je slušao i da će ga na taj način naučiti poštovanju. Sin je očev stav smatrao krajnje zlobnim i sebičnim, jer je imao s čime pomoći mu da stane na noge, no umjesto da ga podrži i pomogne mu, otac je zauzeo stav gazde umjesto oca. Njihov odnos je još više zahladio. Otac je očekivao da će sin priznati poraz i da će mu se pokunjeno vratiti i postupiti po očevim očekivanjima, no to se nije dogodilo.

Sin se nije predao očajavanju, odlučio je sam zaraditi početni kapital. Našao si je posao i marljivo radio par godina te kad je skupio dovoljno za početni kapital, konačno je osnovao vlastitu firmu koja se u nekoliko narednih godina pokazala vrlo uspješnom. Otac i sin dugi niz godina nisu razgovarali. Sin je osnovao vlastitu obitelj i dobio je kćerkicu koja trenutno ima dvije godine. Otac, tj. djed nije ni vidio svoju unučicu. Iako nije htio priznati, razdiralo ga je sve to iznutra. U njemu su se odvijale razne borbe. Na koncu je shvatio što je napravio i bilo mu je žao, no ponos mu nije dozvoljavao da prizna da je pogriješio i pokuša ispraviti odnos sa sinom. Kraj priče. Poantu izvucite sami.