Često se, kad se govori o ljubavi, misli na ljubav između partnera, prijateljskoj ili roditeljskoj ljubavi, no ljubav je ipak malo širi pojam od toga. Ljubav se osjeća u bivanju, u tišini, u radosti pa i tuzi i žalosti. Osjeća se prema svemu živome što diše, prema ljudima i životinjama, čak i prema biljkama. Ljubav je također i poštivanje svačijeg života i slobode. Ona je razumijevanje bitka, težnji, potreba i osjećaja svega što biva, čak i ovog planeta. Ona je zahvalnost i nada, utjeha i snaga, život i mir. Ona je sve što zapravo znamo, a ne razumijemo u potpunosti. Zašto je to tako, zašto je nismo u svakom trenutku svjesni? Zašto nam je tako teško bivati u njoj i pružati ju nesebično? Zašto ju pokušavamo ograničiti, dati joj značenje manje nego što zapravo je? Je li to ljudska sebičnost i samodopadnost koja joj priječi slobodno strujanje energetskim kanalima? Često si mislim koliko je ogromna ta ljubav i pokušavam shvatiti sam izvor nje, tek tada vidim koliko sam malena i nedostojna, ali ipak zahvalna što vidim malo dalje od ljudskih ograničenja. Ljubav je izbor da živiš u njoj, a opet tako teška kad se razočaraš u nemogućnosti shvaćanja nje. Mogu samo zamisliti koliko boli nanosimo onome tko nas beskrajno voli, i dobre i zle, i nađene i izgubljene. Katkad osjećam njezinu težinu na prsima, sjedi teška tamo sama od sebe, nekad ju osjećam i na leđima, tamo di krila trebaju da izrastu, nekad se i rasplačem što je tako kako je. Jednom sam napisala tu na blogu da nismo dostojni božje ljubavi i stojim i dalje pri tomu, voljela bih da jesmo, da mislim drugačije.... i sve čekam da naiđe netko tko će me u to razuvjeriti.