A man falls beneath his own believes. Only those free of judgement and prejudice are really free. God is freedom. Freedom is my best friend, so I must know God. Only free man can resist temptation to rule, to own. Cleared and opened mind can only acknowledge the difference of what is good or wrong. Love just can't be wrong, or bad, can't hurt. Unfortunatelly, evil is also free and a choice and it's our job to keep our minds free from it. It can deceive, it makes excuses to hurt the other human being or living creature. Goodness rather sacrifices itself than hurt anybody or anything. Only those who trully understand the meaning of love can see the difference, can chose to follow the right way. If u don't see the path, u can't follow it, so clear your mind, your eyes, your focus and hug the only truth that lies inside all of us.

Školstvo. Mnogi ne razumiju da je praksa puno bolja od pretjerane teorije. Naučene metode ne čine nas pametnima nego robotima, ili robovima zastarjelog sistema kojeg se zasigurno nećemo riješiti ako uzgajamo robove koji ne znaju proviriti dalje od granica. Bit školovanja bi trebala biti u razvijanju pametnih i samomislećih pojedinaca, usmjerenih prema vlastitim fokusima interesa. Trebalo bi im pomagati da razviju te vještine koje su im potrebne za produbljivanje vlastitih zamisli, a ne da mogu samo obavit posao koji im je ponuđen prema već ustaljenim pravilima. Npr. završila sam matematičku gimnaziju. Ocjene iz matematike su mi bile čvrsta četvorka, ako se dobro sjećam. Nisam nikad imala nekih problema s matematikom. No, iako sam znala pravila, bila upoznata s teorijom, logikom i načinom rješavanja zadataka, nikad je zapravo nisam razumjela. I dan danas ne znam što smo mi to ustvari računali!?! Vjerujem da bi mi doživljaj bio potpuno drugačiji kada bih shvatila njenu bit i vjerojatno bi se mogla i usmjeriti lakše u njen daljnji razvoj. Ovako ne mogu ništa.

Zašto danas svi rade mehanički svoje poslove? Zašto su poslodavci mrzovoljni i uvijek nezadovoljni sa svojim zaposlenicima? Traže li samostalne osobe ili su i sami robovi starog sistema u kojem je šef zlatno janje i lažni autoritet? Zašto lažni? Zato jer je samoprozvani, činjenica je da nijedan šef ne može uspjeti bez svoje vojske radnika. To je međusobna simbioza i trebala bi vrijediti ista razina poštovanja i u materijalnom i u misaonom. Garantirano da će se postići maksimalan učinak u svakom sektoru ako se stvari postave na taj način, osim ako netko naočigled iskorištava svoj položaj, a takve treba eliminirati iz poslovnog drvca jedne firme jer je parazit u tijelu i zagađuje okolinu. Još me jedna činjenica izuzetno fascinira danas, a ta je da svi ti robovi, samo kukaju i čekaju da netko riješi problem umjesto njih. Ne krivim ih jer im očito nitko nije pokazao kako se to radi pa nisu ni naučili. Zato im je lakše pribjegavati nekakvim teorijama zavjere. Isti je slučaj sa povećanjem masnog tkiva u tijelu poslije 30-tih. Svi bi bili fit i olako mršavili s nekim čudom od dijete, a da ne mrdnu preveć guzicom. E pa dragi masni ljudi, nećete ni smršavjeti ako ne vježbate! I to je činjenica. Osim ako se ne razbolite i bolest Vas pojede! Zato mrdnite više guzicom i riješite problem. No pain, no gain! Također, ne kaže se bezveze, u zdravom tijelu, zdrav duh. Jedna se žena riješila osteoporoze. Kako? Trčala je svaki dan maraton! Da, dobro ste pročitali, maraton! Znači ni manje ni više 4-5h svakodnevnog trčanja. Na neki način vjerujem da se tjelovježbom može izlječiti i od drugih bolesti, ako ne, dobrano zaštititi. Npr. rak ili tumor je nakupina kiselog tkiva koje nastaje zbog nedovoljno kisika u stanicama. A što tjelovježba radi tijelu? Povećava unos kisika. Vjerujem da je sjedilački život zapravo uzrok te grozne bolesti. Zato, obećajem samoj sebi da ću uvesti u život svakodnevne fizičke aktivnosti, po mogućnosti one koji se obavljaju vani, na svježem zraku.

Poznajete osjećaj kada Vas netko izigra na podmukli način samo da bi zadovoljio svoju potrebu za moći ili vas zlostavljaju verbalno li fizički? Ne razumijem zašto se uvijek okome na slabije, dobronamjerne i naivne pojedince koji se rijetko ikome zamjeraju. Zašto ih jednostavno ne ostave na miru? Jesu li oni jedni drugima zakrpa za vlastite sudbine? Od kad znam za sebe uvijek sam bila meta nekom bullyu (ne mogu naći prikladnu riječ na našem). Pretpostavljam da se svaki pojedinac nauči samostalno nositi s teretom budući da se društvo, individualna okolina rijetko obaziru kako bi trebali na taj problem. Danas sam pročitala jedan predivan članak o momku koji je također cijelo djetinjstvo bio meta krivim vršnjacima i jako je dobro rekao: "Da se ne srami toga što je bio žrtva bullyinga, da je to bio njihov problem, ne njegov." Moram priznati da mu se divim na tome što je uspio ostati čist. Moja je životna lekcija malo drugačije prošla. Mogla bi reči da sam postala jedna od njih, no zapravo nisam, ustvari sam na neki način usmjerena prema takvima na jednak način na kakav su oni usmjereni prema svojim žrtvama. Volim im uzvratiti istom mjerom, zaigrati njihovu igru dok se ne povuku u rupu iz koje su izašli. Pretpostavljam da su bullyi zapravo psihopati, rođeni s manjkom empatije prema drugima, no moja empatija prema takvima je prerasla u mržnju koja me vodi kroz njihovu igru. Jesu li prizvali zvijer u moju dušu, gladnu njihovog straha? Na neki način mislim da sam na taj način uspostavila ravnotežu. Kad sam već magnet za krive ljude, onda je bolje da ja preuzmem vodstvo njihove igre. Barem na taj način znam da neće nikome drugome naštetiti. Mislim da je ova metoda bila jedina za mene, s obzirom da, dok si žrtva, ne osjećaš se dovoljno jak da preuzmeš kontrolu u svoje ruke i onda živiš u nekom strahu, preplavljuju te svakojake sumnje, ne vjeruješ nikome i teško stječeš povjerenje. Priznajem da još uvijek imam pomalo problema s ovim zadnjim, ali barem sam na neki način zaštitila sebe. Znam da sam spremna suočiti se s bilo kim tko se usudi dići ruku na mene, s bilo kim tko pusti zmijski jezik protiv mene, no najbolja stvar je što sam to isto spremna za bilo kog drugoga na kog se nakačio krivnik. Zato volim misliti o sebi da sam ok, ispravna kako bi neki rekli. Jedino što me ponekad muči, je nemogućnost razrješenja situacija do kraja, na neki način, neki jednostavno pobjegnu ili se zatvore ili sam ih osobno udaljila od sebe. Nisam sigurna da bi htjela udijeliti oprost onima koji to sami ne zatraže. Možda u nekom drugom životu. U ovom mi je dovoljna spoznaja da sam ja zapravo, jedna od "Alfa" ženki. Neka tako bude. Ako itko pročita ovaj post ili čita moje bljezgarije, slobodno neka ostavi nekakav komentar, jer bi voljela čuti različita mišljenja o istome.