Poznajete osjećaj kada Vas netko izigra na podmukli način samo da bi zadovoljio svoju potrebu za moći ili vas zlostavljaju verbalno li fizički? Ne razumijem zašto se uvijek okome na slabije, dobronamjerne i naivne pojedince koji se rijetko ikome zamjeraju. Zašto ih jednostavno ne ostave na miru? Jesu li oni jedni drugima zakrpa za vlastite sudbine? Od kad znam za sebe uvijek sam bila meta nekom bullyu (ne mogu naći prikladnu riječ na našem). Pretpostavljam da se svaki pojedinac nauči samostalno nositi s teretom budući da se društvo, individualna okolina rijetko obaziru kako bi trebali na taj problem. Danas sam pročitala jedan predivan članak o momku koji je također cijelo djetinjstvo bio meta krivim vršnjacima i jako je dobro rekao: "Da se ne srami toga što je bio žrtva bullyinga, da je to bio njihov problem, ne njegov." Moram priznati da mu se divim na tome što je uspio ostati čist. Moja je životna lekcija malo drugačije prošla. Mogla bi reči da sam postala jedna od njih, no zapravo nisam, ustvari sam na neki način usmjerena prema takvima na jednak način na kakav su oni usmjereni prema svojim žrtvama. Volim im uzvratiti istom mjerom, zaigrati njihovu igru dok se ne povuku u rupu iz koje su izašli. Pretpostavljam da su bullyi zapravo psihopati, rođeni s manjkom empatije prema drugima, no moja empatija prema takvima je prerasla u mržnju koja me vodi kroz njihovu igru. Jesu li prizvali zvijer u moju dušu, gladnu njihovog straha? Na neki način mislim da sam na taj način uspostavila ravnotežu. Kad sam već magnet za krive ljude, onda je bolje da ja preuzmem vodstvo njihove igre. Barem na taj način znam da neće nikome drugome naštetiti. Mislim da je ova metoda bila jedina za mene, s obzirom da, dok si žrtva, ne osjećaš se dovoljno jak da preuzmeš kontrolu u svoje ruke i onda živiš u nekom strahu, preplavljuju te svakojake sumnje, ne vjeruješ nikome i teško stječeš povjerenje. Priznajem da još uvijek imam pomalo problema s ovim zadnjim, ali barem sam na neki način zaštitila sebe. Znam da sam spremna suočiti se s bilo kim tko se usudi dići ruku na mene, s bilo kim tko pusti zmijski jezik protiv mene, no najbolja stvar je što sam to isto spremna za bilo kog drugoga na kog se nakačio krivnik. Zato volim misliti o sebi da sam ok, ispravna kako bi neki rekli. Jedino što me ponekad muči, je nemogućnost razrješenja situacija do kraja, na neki način, neki jednostavno pobjegnu ili se zatvore ili sam ih osobno udaljila od sebe. Nisam sigurna da bi htjela udijeliti oprost onima koji to sami ne zatraže. Možda u nekom drugom životu. U ovom mi je dovoljna spoznaja da sam ja zapravo, jedna od "Alfa" ženki. Neka tako bude. Ako itko pročita ovaj post ili čita moje bljezgarije, slobodno neka ostavi nekakav komentar, jer bi voljela čuti različita mišljenja o istome.
Post je objavljen 15.01.2014. u 20:58 sati.