Draži su mi moji neprijatelji nego tzv. "prijatelji". Ne volim licemjere! Fuj!

Gledam napuštenu livadu... nekad je bila prelijepa, blistava, zelena i rodna... puna obećanja... zakoračilo je dvoje naivnih, ne sluteći da je to zamka iskušenja vlastitih obmana... Odnekud se između njih stvorila ogromna bodljivaka ograda... jedno se zapetljalo u nju pokušavajući doprijeti do onog drugog, ne sluteći da mu je i ono odjednom okrenulo leđa... Bespomoćno vrištajući od boli, jecajući za pomoć, dozivajući drugoga moleći za milost... kljucao je led obavijen oko nečijeg srca... no led je možda bio malo predubok... Ledeni čovjek se povremeno osvrtao i donosio mu hranu, no ne i škare da prereže žicu... Njegovo dugogodišnje savezništvo sa neprijateljem koji je postavio ogradu, ukorjenilo je nepovjerenje i bojazan prema miru što djelilo je prije s razapetim jadnikom koji se zapleo u zamku... grižnja savjesti ga je navodila da ga povremeno tješi i govori mu, bit će dobro, bit će bolje... No s vremenom, nije više mogao slušati bolne jecaje i gledati rane što postajale su sve dublje... Odlučio je ne osvrtati se više na to bespomoćno biće koje ga je dozivalo, ne želeći pokazati time svoju slabost u obliku milosti i osloboditi ga patnje... Otišao je, ne osvrćući se više!
Ostavljen onako razapeto i sam na ogradi, gladan i žedan, iscrpljen od napora da se otkine ovih okova, osluškivao je tišinu koja mu je davala neki čudan spokoj... slušao je vjetar koji mu je ulijevao neku nadu... osjećao je toplinu što mu je davalo sunce... iz dana u dan, bivao je sve snažniji umjesto slabiji... Jednoga dana, prišao mu je oprezno neprijatelj... zatražio je, pomalo kukavno, oprost za svoje grijehe, jer je odnekud shvatio da nije trebao postaviti tu ogradu... Pogledao ga je sa žaljenjem i rekao mu... oprošteno ti je, a sad idi... znao je da ionako to sad više nema smisla... bilo mu je totalno svejedno... učinio je što je smatrao ispravnim i dobrim... Neprijatelj je veselo i nemarno produžio dalje svojim putem, ne osjećajući više nikakav teret za svoje zlodjelo, no svejedno nije prerezao žicu i oslobodio patnika pred njim, koji ga je nesebično lišio tereta...
Dan za danom vrijeme se mjenjalo... počele su kiše, ubrzo zatim, došla je i zima, s danima i žica je slabila... Njegovi bolni krikovi, nošeni vjetrom, ponekad bi se zaboli poput igle iz daljine u onaj ledeni srčani plašt, nažalost, bez ikakvog pomaka... Proljeće je sa sobom donijelo novu snagu i spoznaje. Razočarenje se pretvorilo u još jaču želju za životom... Shvatio je da se zapravo ne može uzdati u nikoga, nego samo u sebe... da je dobrota krivo shvaćena iluzija koja ne postoji ako nije okovana nekakvom koristi... Spoznao je slabost i snagu koju nosi u sebi... Okrenuo se na trenutak toj snazi i povukao snažno, vrištajući u bol što je popratila taj trenutak, davajući mu još veći motiv da upre još jače... vrištajući u krv što šikljala je na sve strane, meso se kidalo s trupa, sa žice... žice su pucale... pao je na zemlju... omamaljen od svega... pao je slobodan! Polako je ustao nakon nekog vremena, upirući nevjerni pogled u nebo, pitajući se, jeli sve to bilo zaista potrebno... Udahnuo je duboko sve spoznaje koje su nagradile njegovo razočarano biće, pogledao je sa žalošću još jednom livadu, koja više nije bila tako lijepa i obećavajuća kao prije, okrenuo se i vratio natrag kroz krvavu rupu na ogradi, svojim plodnim livadama koje su ga spremno dočekale sa iscjeljujućim napitcima i zavojima za njegove rane...

Ljudi su prestali vjerovati u sretne završetke. Meni je to tako otužno. Samim time se boje djelovati i onda se prepuštaju tom svom pesimizmu koji im na kraju i potvrdi to u što su sami izabrali vjerovati... ili prvo moraju povratiti nekako vjeru da bi mogli uopće djelovati, hm... začarani krug vlastite obmane, rekla bi!

When concern for others' feelings and welfare is missing, our activities tend to become spoiled. Through lack of basic human feeling, religion, politics, economics, and so on can be rendered dirty. Instead of serving humanity, they become agents of its destruction. Therefore, in addition to developing a sense of universal responsibility, we need actually to be responsible people. (Dalai Lama)