Desilo mi se eto, ništavilo... nit me je briga za svijet nit je svijeta briga za jednog izgubljenog pojedinca... Želim se izgubiti u nekom životnom putu, a koče me tipične nepotrebne muke svakidašnjeg modernog, urbanističkog čovjeka naučenog da ga se gladi po guzici... i vlastita volja se okrenula protiv, živim ko da i ne živim... beznačajno, beznadno... udaljavam se, tjeram ljude od sebe, napadam, režim, zahtjevam, trgam konce, koji mi je k..?!? Plačem unutra negdje u nekoj tami, čučim u nekom kutu, ne želim van... zašto? Tonem, ne vidim svjetlo, nemam cilj... ne hranim se dovoljno, ponestaje mi mane...