Ispijajući toplo mlijeko natopljeno medom, navrle mi ugodne slike iz prošlosti.... kasna noć je, grlo grebe od podmukle oštrice suhog, dosadnog kašlja.... otvaraju se vrata, kroz mrak svjetlost propara svojim sječivima tmu, donosiš mi topli napitak od kojeg konačno mirno zaspim i spremim oštrice pod jastuk. Navrla nostalgija i činjenica potisnuta negdje u hladnom labirintu osjećaja... toplinu i ljubav ne mogu ti više uzvratit, a kad je za to bilo vrijeme, bježala sam!
Sjećam se, kada sam odlazila, srce ti se paralo, no sprječit me nisi mogla.... znala si da moram otići! Iznevjerena tuđim greškama, slabo sam dolazila, znam da sam ti jako nedostajala... bila sam zbunjena i uplašena... zatomila sam sve što sam tada osjećala, k tome još izgubila i najbližega... davat toplinu i ljubav tada nisam mogla... sve se srušilo.... a vrijeme nije štedilo ni minut... prvo je mali otišao, nedugo za njim i tebe je vrijeme sustiglo.... a mene nije nigdje bilo.... stišćem, potiskujem, žalim, plačem, krivim, živim.... tješim se... razumiješ i opraštaš!
Dala si mi mudrost, da se lakše nosim sa problemima i životom, zbog tebe ju ponosno nosim.... dala si mi ljubav koju sada prenosim kako si me učila... naučila si me veseliti se malim stvarima, pokazala mi kako ispuniti trenutak... otvarala mi oči kada su bile zatvorene.... u konačnici, ti si me izgradila... odgojila; oni koji su to trebali nisu imali vremena! Ti si ga uvijek za mene imala! Hvala ti! Učinila si me čovjekom kakav jesam! Bila si osoba koja me najiskrenije voljela... da sam barem tada znala što mi je činiti... da sam bila barem malo pametnija....
Nastavljam borbu sasvim sama.... imajući na umu sva dobra koja si mi pružila kao svjetlo prema kojem idem i koje jedino želim slijediti...