Zaboravljeni principi, ostavljeni onog trena kada su zakoračili u živo blato... progutalo ih! Ne zagazih nikad! Suzbita namjera, prepoznata suština... od očiju bogova! Dost mi je ljudskog štiha... oću malo bogovskog soka, želim društvo bogova... čujete li me vi tamo gore, dopire li moj glas do vas... do tebe, pravoga i jedinoga!?! Izoštrite ova jadna ljudska osjetila... šapnite im vašu mudrost! Pomognite im da se pronađu, da uvide jedini pravi put... priroda je uzela maha nad njima... žive život bez smisla... životare za trenutak, uzimajući jedni od drugih puno, davajući malo... precjenjujući sebe, podcjenjujući druge! Oni se vole... ma koješta... voliš li tako da ti je drugi važniji od tebe!?! Voliš li tolko da osjećaš dušu onoga do sebe!?! I konačno... voliš li da bi život dao za njega/nju... svog bližnjega!?! Poštuješ li dovoljno u spremi da suzbiješ svoja nadanja ako treba!?! Riječi su velika, a djela mikronska.... poznajemo se... u dušu se znamo... pusta su ti ta lažna prikazivanja i skrivanja.... nema te rupe u koju se možeš sakriti! O da, znamo se! Ni bijeg više nije sloboda, jer svakim korakom što odmičeš, crtaš put ka sebi!

Prijevod: To čak nije ni podmetanje slobode, jer vas privlači takav kakav jeste!