Možda
se ispišem
baš noćas
nagošću
pred nekim
zatvorenim očima
Možda dovršim
priču
o nama
na nekim
zgužvanim stranicama
Možda
dočekam
jutro
bez sna na usnama
žedna
gladna
umorna od čekanja
Zatvaram knjigu
bez kraja
Točka.
++++++++++++++
kroz vrijeme
nečujno
kao dah u noći
uvlačim se u rime
i sanjam
da sam
pjesma
koju nosiš na usni
sanjam
da sam riječ
koja žudi
da bude
zapisana
nemirna riječ
koja te
budi
************
Počelo je
nježno
riječju
njegovom riječju
na mom dlanu
Počelo je
tiho
riječju
njegovom riječju
na mom tijelu
I od tada
jeste
posvuda
u svakom mom trenu
i kada nije
tu je
osjećam ga
dok pišem
njegova riječ
pod kožom mi
diše
**********
Možda poželim
jednom
napisati pjesmu
Tebi
(zbog sebe)
od sebe
laku i podatnu
željnu
Tebe
tek Pjesmu...
Možda poželim
jednom
napisati pjesmu
Nama
(o nama)
kratku i jasnu
nemirnu
slatku
bez početka
Pjesmu
bez kraja...
*************
Slatkorječivošću koju nudim
noćas tek,
nadomjestiti ću šutnju.
Uroniti u more snova
i natjerati nas,
iz ove kaljuže
na bijeg.
Iluzijom da biti će bolje
premazati ću dan;
i nije me briga
za realiste,
nije me briga
za snolomce.
Hoćeš li povjerovati
u moju bajku
ako ispričam ti sna kraj?
Trule su daske
ove goleme pozornice
na kojoj se dajemo
u bescjenje.
Utapamo riječi
u ušima
pogrešne publike.
Najljepše slike su
nam
izblijedjele
na rukama
slijepih.
Izgaramo neprimjetno,
tinjamo polako,
nestajemo
u snovima
koji se tope
na uzaludnoj
žeravi želje.
Izgubili smo put
koračajući istom ulicom
u nedogled
Vratite nam
natrag
Nas
zamahujem uzalud
slabim riječima
trzam se mislima
borim sa strujama
dišem tek pjesmama
ronim uzdasima
plivam uzvodno
da bih na mjestu ostala
da ne bi me
mutna voda povukla
u smjeru kojim je krenula
a stremim plavim prostranstvima
snivam o mirnim vodama
slaba da oduprem se
jačim plivačima
na putu do
izvora
otimam se
divljim bujicama
i plivam
uzvodno
usprkos znakovima
upozorenja
u inat
svim
zabranama
i dalje
plivam
i dalje
snivam
još uvijek
sam
ja
Ja
u ovim divljim vodama
...
u vrisku skrivam se
bluzom
i lažnim uzdasima
omotavam dane
kroz teške maske nazirem se
dođi
iscrtaj mi obrise
jer bez njih
izlijevam se
puna a prazna
lijepa a ružna
ispuni me
tečem a stojim
moja brana prelijeva se
dišem a gušim se
slaba a snažna
udišem u intervalima
a zapravo
samo izdišem jecajima
*****************************************
Ništa nas više dotaknuti neće
kao ono što ostalo je
duboko u nama
prešućeno.
Ništa pokrenuti iz ove učmalosti
u koju smo ušli
dobrovoljno,
držeći se za ruke.
Strepim samo od
neizgovorenog.
Bojim se bujice
kad jednom
ponese nas
rijekom.
Mome je vremenu tijesno u ovim tvojim bezvremenskim okvirima
u koje si ga pospremio
na neodređeno
i zato nemoj se čuditi
kad nestane
vrijeme
a ostanem
samo ja
i ti
i rupa pred nama
Koliko puta sam te smrvila
i pohranila u svoju utrobu
a zatim te zalila
ostatcima zaborava
koji se već lagano ukvasio
u frižideru
Kako sam te
(opet)
tvrdoglavo prežvakala
i ti bi me svaki put
otrovao
iznova
a mislila sam da sam
odavno postala otporna
ili je
ipak
u pitanju
alergija
Imam sve simptome
kihnem desetak puta dnevno
i izbacim te
na oči
Bavila sam se sinoć
isključivo mišlju
(nisam imala pametnijeg posla)
da pustim ovu divlju pticu
iz moje desne ruke
(za koju si znao tvrditi da je tvoja
zatim smo se beskrajno svađali oko toga)
da slobodno luta
i bez pardona pustim branu
na lijevom oku
(za nju smo dobro znale da je moja)
ne želim se akumulirati više
ekvilibriram između mašte i uma
na oštrici razuma
plešem
do bola
pjevam
da ostanem svoja
Tvoje riječi se kao tupo
neumitno
svrdlo
uvrte u moju utrobu
dižući mučninu,
koja u grlu zalaj
e kao reska replika
na tvoju misao.
Ogradiš se kamenim zidom za tren
i ostaneš nijem
i gorak iza njega,
a iz tebe izađe
hladna
uvrijeđena rečenica.
Bijes u meni se digne
kao olujni oblak,
koji se sprema ispusti blatnu kišu
i grom
da razor
i tvoje hladne zidove - sada.
A srce mi se stisne od sebe sama,
zaveže ruke i noge da ne odu bez moje volje
i stegne grlo da se ne glasa.
Zarobljena sobom
gledam u tvoje oči,
koje ne mogu pobjeći
od tebe
i izreći grlom
nešto drago i toplo.
Dva zarobljena tijela u ledu,
živih pogleda
se brane
od vlastitih demona,
voleći se očima.
Molim te, ne daj im da umru u ledu.
Pusti prvi
iskreni krik iz grla
,
oslobodi zrak iz bubnja koji stvara tvoj trbuh,
moja ruka
, koliko god nervozno krenula
dok stigne do tebe,
jedino te može pomilovati.
Probudi me, jednog dana, bit će zima i snijeg će pokriti sve što znamo čineći stvari, ljude, pojave nepoznatima i nevažnima.
Probudi me, otkini me iz života kojeg vodim i zamjerit ću ti samo malo, ali i to će ubrzo proći.
Ne zanima me davno opisana ljepota, naučena udobnost, učene riječi i misli toliko duboke da se u njima mogu utopiti lakoćom grčevito se boreći za zrak.
Zanima me da mi usred te bijele zime pokloniš more toliko toplo da u njemu mogu nestati bez straha
***************
- Ne pametujem, ne filozofiram - tako se izražavam… - pomišljala bih dok su me promatrali s podsmjehom. S vremenom je količina tih promatrača i podsmjeha bivala sve većom.
A onda sam počela kresati rečenice, ogoliti riječi, prešutjeti misli. Moje su ideje našle sigurnost unutar jednog zaobljenog zida - moje lubanje.
Brana koju sam postavila na usta, ona koja je vješto dijelila izrečeno i ono što, svakako, ne bi trebalo biti - bivala je sve snažnijom. Reklo bi se da sam s vremenom - učila…
- Tko si onda ti?- pitao si me iznenada. I nisam ti znala reći. Jer sam i ovo i ono. I ono što nisam i što jesam i što želim i ne želim biti. Pa i ono što moram biti. A možda najviše ono što ne moram. Zaista ne znam tko sam.
I moje bi se predstave sebe mogle možda podvesti pod glumu, da, mogle bi. Ali u današnjem svijetu to bi nazvali emocionalnom inteligencijom i prošla bih znatno bolje od etikete patvorenosti. No, ne ponosim se time, jer, ja sam, zapravo - cirkusant. Balansiram po tankoj liniji socijalne poželjnosti i to mi, za sada, ide dobro. Postoji neka slabost u meni koja me nagoni da se prilagodim. I dugi niz vrlo uvjerljivih dokaza da je to, ipak, najmudrija strategija.
- Oprosti, gledam te ali još uvijek ne mogu povezati tebe i to što pišeš – rekao mi je jednom jedan dragi prijatelj. I nisam se začudila, jer kako i bi? Ulicama pustim da luta, da se sreće, da zagledava izloge, da se druži i ispija kavu, da odlazi na tržnicu… tek ona laka varijanta mene. Ona se uvijek prvo nasmije a onda izusti riječi. Lagane riječi. Često nedovoljno dobro sročene, nezaokružene u cjelinu. A onda se opet nasmije. I pristojna je. I ne voli se svaditi. I… Tko bi takvoj zamjerio?
- Tko si, onda, ti?- pitao si me i ne bih ti znala reći niti za sto godina. Jer ne znam koja se 'Ja' više boduje. I da li sam, ovako dok pišem, zapravo - laž… a tamo, negdje, prešućena – zapravo istina?
Nacrtala sam u zraku veliku kružnicu. Otkinula komad neba i posijala bijele oblake. Na prepad ukrala zraku sunca. Zasijala travu, posadila puno stabala. Jedno jezero. Rijeku. Ne treba mi more. Na jezero sam dovukla brod, obojila ga u zeleno, da ga prekrije odraz šume u vodi. Moj svijet je rastao.
Ptice su došle same od sebe. Svidio im se moj svijet u kružnici. I ribe. I leptiri. I neke divlje zvijeri.
Sjela sam uz rub jezera i izgledala sam kao da čekam. Promatrala sam nebo. Bijeli oblaci su se namnožili u sive i teške.
Počela je padati kiša. Milion kapi, milion kružnica, na jednom jezeru u jednoj kružnici u zraku. Bilo mi je smiješno. Uostalom: kiša je lijepa.
Bila sam posve mokra a već je dolazila zima. Nacrtala sam kolibu, vatru i pahulje snijega. A onda pobrisala i sve vratila opet na kraj ljeta. Nisam željela preskočiti jesen.
Moj svijet je postajao sve puniji životom. I počeo je rasti i izvan moje kontrole. Prostirao se od ispod mojih nogu pa do nekih dalekih zvijezda. Mislim da je išao i u dubine zemlje ali ne mogu sa sigurnošću reći…
Morala sam krenuti istraživati. Upoznavati. A bio je sve veći i veći i činilo se nemogućim.
Nisam više znala pronaći mjesto na kojem sam ušla. Počela sam osjećati strah.
Ali onda sam se sjetila da mogu postaviti znakove po putovima kojima sam prošla. Tako ću se sjetiti odmah gdje sam. Pa, opet… nije pomagalo. Jer svaki puta bih po istoj stazi prošla drugačija ja. Na to se nije dalo stavljati oznake.
A onda sam si dopustila da tumaram, da bude što bude, da se svijet širi ili uruši, svejedno.
Svaki korak, svaki tren, važno je samo širom otvoriti oči, makar bile zatvorene. Udisati život. Imati svoj svijet. U kružnici, u zraku
Neki novi ljudi već jutros
Zauzimaju naše pozicije
Smiješe se jedni drugima
Bolje koriste tren.
Pamtit ću zauvijek pravilan
Raspored ulica, malu
Kuću od drveta - prkos
Urbanizaciji.
I još ponešto…
Tužno je kako lako mogu ugasnuti
Velike ideje
I kako se lako snove
Okači o klin.
Nitko nije rekao da će biti bolje…
Ako je doista došlo vrijeme za krenuti dalje -
Ne želim ništa drugo nego krenuti sa njim
++++++++++++++++++++++
Bila bih ti vjera.
Da ne možeš pasti
Kad pod nogama, iznenada,
Osjetiš rub.
Bila bih ti ljubav.
Sve i da do kraja svijeta
Budeš najgore od sebe:
Ćudljiv, nemiran, grub.
I sve dok ploviš
Bila bih ti dobro more.
I snaga odraza
Kada dotakneš dno.
Ali ruke su te prazne
Kad ih pružim prema tebi:
...A bez tebe u njima
Ja ne mogu sve to.
+++++++++++++
Pjesme su kutije zarobljenih samoća:
One tek govore život.
(U daljini cestom tutnje auti, kamioni,
Sirena kola hitne pomoći.
U njima ljudi, stvarni ljudi.
U njima misli, život, možda smrt?
Nedostaješ mi, tek tako ti kažem.
Ali ti ne kažem doista, tek poželim reći.
Na horizontu sjedi izmaglica: umorio se zrak.
Od sunca su ostali snažniji samo cvrčci.)
Pjesme su kutije zarobljenih samoća:
One nisu disanje nego zadržani dah.
Pjesme su milijuni malenih smrti.
(Puštam da se život događa drugima.)
Možemo se, na tren, mijenjati za otoke
Kao za sličice.
Ali s otocima nije tako lako,
S otocima postoje pravila:
Moraš zatvoriti oči
- Kako bi dobro osjetio mirise.
Moraš poklopiti uši
- Kako bi dobro uočio boje.
Negdje u sebi moraš sklopku prebaciti
Na ljepotu,
Na ljubav,
Na sve one dobre stvari.
Moraš imati vjere.
Moraš osjetiti da je posebno,
I da, dok si ovdje,
Moj otok pripada tebi.
Možemo se mijenjati za otoke
Kao za sličice.
I u trenu mogu postati i tvoje
Sve životinje i biljke koje žive
Samo na mojim stijenama,
Samo u mojim morima,
Samo pod mojim suncem,
Samo na mojim kišama.
A kada se vratiš jednom na svoj otok…
A kada se vratim jednom na svoj otok…
Oni više nikada neće biti isti.
+++++++++++++++++++++++++
Uhvati me trenutak
Nespremnu da se obranim vještinama
I kroz prste mi prelije neke riječi.
I kao riječi otputujem - kuvertirana.
Ali riječi ponekad padaju predaleko.
Prolete iznad tvoje glave.
Prolete iznad kao ptice.
Moje riječi danima lutaju
Moje riječi skitnice.
U T1 moje namjere
T2 ne-namjere ulij:
I u sasvim malo vremena
Umnožak je jednak - nuli.
Time passes. Even when it seems impossible. Even when each tick of the second hand aches like the pulse of blood behind a bruise. It passes unevenly, in strange lurches and dragging lulls, but pass it does. Even for me....
..Da li se ikada skineš do pojasa i zagrliš se vlastitim rukama!? Kao da su moje...?
Ja to prilično često radim... prilično mi često nedostaješ.
I tvoje ruke.
Volim njihov dodir na koži i volim reći kako OSLUŠKUJEM DODIRE.
Zaista je tako...
...samo zatvorim oči... prekrasno... skladno i toplo.
Poput melodije... poput, pjesme.
Je li to razlog što većina gudačkih instrumenata oblikom podsjeća na žensko tijelo?
Da li je i ono zamišljeno da po njemu prebiru vješti prsti...? Složila bih se s time... samo...
a što je s tijelom muškarca!?
Ja volim po njemu muzicirati...
Nasmijem se svojim mislima; kuda ja sve ne otplovim!?
A onda shvatim da sam još uvijek čvrsto zagrljena.
Sama sa sobom.
I s tobom u glavi.
Pronaći
Samo bih se dignula
i otišla
otišla
otišla
Biiti boem
sa paletom u ruci
ostaviti srce
i roditi novo
Otišla bih
kao grom
kao munja
kao brzina svjetlosti
pronaći nove slike
nove boje
nova mjesta
+++++++
prilično sam dugo živjela u uvjerenju
kako je moj otok moj mali brod
prepuštena sanjarenju
uživajuć' u ljuljuškanju
prozirnih valova
gledajući graciozan let galebova...
samo neka šute
da zadrže ljepotu
prilično mi je dugo trebalo
da shvatim
kako moj brod nije moj već odavno
i kako valovi kraj mene samo prolaze
i nekom drugom odlaze
iz ruke jesti (prodane morske duše!)
i tek danas shvaćam
da je teško ušutkati galebove
pa i po cijenu gracilnosti
i ljepote!
Ne ostavljaj mi prazan prostor
U kojeg će, možda,
Početi upadati
Pitanja.
Dvojbe.
Naznake.
Sjene…
Budi mi,
Kao zrak kojeg dišem:
Pored, ispred, iza;
Oko mene…
Opkoli me sobom
I začaraj me sobom;
Onemogući svaku sumnju
U ispravnost…
Nekako, slutim... to
Razdvajanje... ostavlja
Razmak
Koji bi se mogao ispuniti
Uzmicanjem
A ne čežnjom.
Odustajanjem
A ne željom.
I mogao bi
Postati...
Napušteni prostor
Nesavladivog
Između.
