Mome je vremenu tijesno u ovim tvojim bezvremenskim okvirima
u koje si ga pospremio
na neodređeno
i zato nemoj se čuditi
kad nestane
vrijeme
a ostanem
samo ja
i ti
i rupa pred nama
Koliko puta sam te smrvila
i pohranila u svoju utrobu
a zatim te zalila
ostatcima zaborava
koji se već lagano ukvasio
u frižideru
Kako sam te
(opet)
tvrdoglavo prežvakala
i ti bi me svaki put
otrovao
iznova
a mislila sam da sam
odavno postala otporna
ili je
ipak
u pitanju
alergija
Imam sve simptome
kihnem desetak puta dnevno
i izbacim te
na oči
Bavila sam se sinoć
isključivo mišlju
(nisam imala pametnijeg posla)
da pustim ovu divlju pticu
iz moje desne ruke
(za koju si znao tvrditi da je tvoja
zatim smo se beskrajno svađali oko toga)
da slobodno luta
i bez pardona pustim branu
na lijevom oku
(za nju smo dobro znale da je moja)
ne želim se akumulirati više
ekvilibriram između mašte i uma
na oštrici razuma
plešem
do bola
pjevam
da ostanem svoja
Post je objavljen 14.10.2012. u 17:30 sati.