nedjelja, 14.10.2012.

Svoja

Mome je vremenu tijesno u ovim tvojim bezvremenskim okvirima

u koje si ga pospremio

na neodređeno

i zato nemoj se čuditi

kad nestane

vrijeme

a ostanem

samo ja

i ti

i rupa pred nama



Koliko puta sam te smrvila

i pohranila u svoju utrobu

a zatim te zalila

ostatcima zaborava

koji se već lagano ukvasio

u frižideru



Kako sam te

(opet)

tvrdoglavo prežvakala

i ti bi me svaki put

otrovao

iznova

a mislila sam da sam

odavno postala otporna

ili je

ipak

u pitanju

alergija



Imam sve simptome

kihnem desetak puta dnevno

i izbacim te

na oči



Bavila sam se sinoć

isključivo mišlju

(nisam imala pametnijeg posla)

da pustim ovu divlju pticu

iz moje desne ruke

(za koju si znao tvrditi da je tvoja

zatim smo se beskrajno svađali oko toga)

da slobodno luta

i bez pardona pustim branu

na lijevom oku

(za nju smo dobro znale da je moja)



ne želim se akumulirati više



ekvilibriram između mašte i uma

na oštrici razuma

plešem

do bola



pjevam

da ostanem svoja

- 17:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Time passes. Even when it seems impossible. Even when each tick of the second hand aches like the pulse of blood behind a bruise. It passes unevenly, in strange lurches and dragging lulls, but pass it does. Even for me....






..Da li se ikada skineš do pojasa i zagrliš se vlastitim rukama!? Kao da su moje...?
Ja to prilično često radim... prilično mi često nedostaješ.
I tvoje ruke.
Volim njihov dodir na koži i volim reći kako OSLUŠKUJEM DODIRE.
Zaista je tako...
...samo zatvorim oči... prekrasno... skladno i toplo.
Poput melodije... poput, pjesme.
Je li to razlog što većina gudačkih instrumenata oblikom podsjeća na žensko tijelo?
Da li je i ono zamišljeno da po njemu prebiru vješti prsti...? Složila bih se s time... samo...

a što je s tijelom muškarca!?
Ja volim po njemu muzicirati...
Nasmijem se svojim mislima; kuda ja sve ne otplovim!?
A onda shvatim da sam još uvijek čvrsto zagrljena.

Sama sa sobom.
I s tobom u glavi.



Linkovi

Pronaći

Samo bih se dignula
i otišla

otišla

otišla

Biiti boem
sa paletom u ruci
ostaviti srce
i roditi novo
Otišla bih
kao grom
kao munja
kao brzina svjetlosti
pronaći nove slike
nove boje
nova mjesta
+++++++

prilično sam dugo živjela u uvjerenju
kako je moj otok moj mali brod
prepuštena sanjarenju
uživajuć' u ljuljuškanju
prozirnih valova
gledajući graciozan let galebova...

samo neka šute
da zadrže ljepotu

prilično mi je dugo trebalo
da shvatim
kako moj brod nije moj već odavno
i kako valovi kraj mene samo prolaze
i nekom drugom odlaze
iz ruke jesti (prodane morske duše!)

i tek danas shvaćam
da je teško ušutkati galebove

pa i po cijenu gracilnosti
i ljepote!





Ne ostavljaj mi prazan prostor
U kojeg će, možda,
Početi upadati
Pitanja.
Dvojbe.
Naznake.
Sjene…
Budi mi,
Kao zrak kojeg dišem:
Pored, ispred, iza;
Oko mene…
Opkoli me sobom
I začaraj me sobom;
Onemogući svaku sumnju
U ispravnost…
Nekako, slutim... to
Razdvajanje... ostavlja
Razmak
Koji bi se mogao ispuniti
Uzmicanjem
A ne čežnjom.
Odustajanjem
A ne željom.
I mogao bi
Postati...
Napušteni prostor
Nesavladivog
Između.



layout


Designer: BallonDesign
Resources |+|