Mome je vremenu tijesno u ovim tvojim bezvremenskim okvirima
u koje si ga pospremio
na neodređeno
i zato nemoj se čuditi
kad nestane
vrijeme
a ostanem
samo ja
i ti
i rupa pred nama
Koliko puta sam te smrvila
i pohranila u svoju utrobu
a zatim te zalila
ostatcima zaborava
koji se već lagano ukvasio
u frižideru
Kako sam te
(opet)
tvrdoglavo prežvakala
i ti bi me svaki put
otrovao
iznova
a mislila sam da sam
odavno postala otporna
ili je
ipak
u pitanju
alergija
Imam sve simptome
kihnem desetak puta dnevno
i izbacim te
na oči
Bavila sam se sinoć
isključivo mišlju
(nisam imala pametnijeg posla)
da pustim ovu divlju pticu
iz moje desne ruke
(za koju si znao tvrditi da je tvoja
zatim smo se beskrajno svađali oko toga)
da slobodno luta
i bez pardona pustim branu
na lijevom oku
(za nju smo dobro znale da je moja)
ne želim se akumulirati više
ekvilibriram između mašte i uma
na oštrici razuma
plešem
do bola
pjevam
da ostanem svoja
Time passes. Even when it seems impossible. Even when each tick of the second hand aches like the pulse of blood behind a bruise. It passes unevenly, in strange lurches and dragging lulls, but pass it does. Even for me....
..Da li se ikada skineš do pojasa i zagrliš se vlastitim rukama!? Kao da su moje...?
Ja to prilično često radim... prilično mi često nedostaješ.
I tvoje ruke.
Volim njihov dodir na koži i volim reći kako OSLUŠKUJEM DODIRE.
Zaista je tako...
...samo zatvorim oči... prekrasno... skladno i toplo.
Poput melodije... poput, pjesme.
Je li to razlog što većina gudačkih instrumenata oblikom podsjeća na žensko tijelo?
Da li je i ono zamišljeno da po njemu prebiru vješti prsti...? Složila bih se s time... samo...
a što je s tijelom muškarca!?
Ja volim po njemu muzicirati...
Nasmijem se svojim mislima; kuda ja sve ne otplovim!?
A onda shvatim da sam još uvijek čvrsto zagrljena.
Sama sa sobom.
I s tobom u glavi.
Pronaći
Samo bih se dignula
i otišla
otišla
otišla
Biiti boem
sa paletom u ruci
ostaviti srce
i roditi novo
Otišla bih
kao grom
kao munja
kao brzina svjetlosti
pronaći nove slike
nove boje
nova mjesta
+++++++
prilično sam dugo živjela u uvjerenju
kako je moj otok moj mali brod
prepuštena sanjarenju
uživajuć' u ljuljuškanju
prozirnih valova
gledajući graciozan let galebova...
samo neka šute
da zadrže ljepotu
prilično mi je dugo trebalo
da shvatim
kako moj brod nije moj već odavno
i kako valovi kraj mene samo prolaze
i nekom drugom odlaze
iz ruke jesti (prodane morske duše!)
i tek danas shvaćam
da je teško ušutkati galebove
pa i po cijenu gracilnosti
i ljepote!
Ne ostavljaj mi prazan prostor
U kojeg će, možda,
Početi upadati
Pitanja.
Dvojbe.
Naznake.
Sjene…
Budi mi,
Kao zrak kojeg dišem:
Pored, ispred, iza;
Oko mene…
Opkoli me sobom
I začaraj me sobom;
Onemogući svaku sumnju
U ispravnost…
Nekako, slutim... to
Razdvajanje... ostavlja
Razmak
Koji bi se mogao ispuniti
Uzmicanjem
A ne čežnjom.
Odustajanjem
A ne željom.
I mogao bi
Postati...
Napušteni prostor
Nesavladivog
Između.