Možda
se ispišem
baš noćas
nagošću
pred nekim
zatvorenim očima
Možda dovršim
priču
o nama
na nekim
zgužvanim stranicama
Možda
dočekam
jutro
bez sna na usnama
žedna
gladna
umorna od čekanja
Zatvaram knjigu
bez kraja
Točka.
++++++++++++++
kroz vrijeme
nečujno
kao dah u noći
uvlačim se u rime
i sanjam
da sam
pjesma
koju nosiš na usni
sanjam
da sam riječ
koja žudi
da bude
zapisana
nemirna riječ
koja te
budi
************
Počelo je
nježno
riječju
njegovom riječju
na mom dlanu
Počelo je
tiho
riječju
njegovom riječju
na mom tijelu
I od tada
jeste
posvuda
u svakom mom trenu
i kada nije
tu je
osjećam ga
dok pišem
njegova riječ
pod kožom mi
diše
**********
Možda poželim
jednom
napisati pjesmu
Tebi
(zbog sebe)
od sebe
laku i podatnu
željnu
Tebe
tek Pjesmu...
Možda poželim
jednom
napisati pjesmu
Nama
(o nama)
kratku i jasnu
nemirnu
slatku
bez početka
Pjesmu
bez kraja...
*************
Slatkorječivošću koju nudim
noćas tek,
nadomjestiti ću šutnju.
Uroniti u more snova
i natjerati nas,
iz ove kaljuže
na bijeg.
Iluzijom da biti će bolje
premazati ću dan;
i nije me briga
za realiste,
nije me briga
za snolomce.
Hoćeš li povjerovati
u moju bajku
ako ispričam ti sna kraj?
Time passes. Even when it seems impossible. Even when each tick of the second hand aches like the pulse of blood behind a bruise. It passes unevenly, in strange lurches and dragging lulls, but pass it does. Even for me....
..Da li se ikada skineš do pojasa i zagrliš se vlastitim rukama!? Kao da su moje...?
Ja to prilično često radim... prilično mi često nedostaješ.
I tvoje ruke.
Volim njihov dodir na koži i volim reći kako OSLUŠKUJEM DODIRE.
Zaista je tako...
...samo zatvorim oči... prekrasno... skladno i toplo.
Poput melodije... poput, pjesme.
Je li to razlog što većina gudačkih instrumenata oblikom podsjeća na žensko tijelo?
Da li je i ono zamišljeno da po njemu prebiru vješti prsti...? Složila bih se s time... samo...
a što je s tijelom muškarca!?
Ja volim po njemu muzicirati...
Nasmijem se svojim mislima; kuda ja sve ne otplovim!?
A onda shvatim da sam još uvijek čvrsto zagrljena.
Sama sa sobom.
I s tobom u glavi.
Pronaći
Samo bih se dignula
i otišla
otišla
otišla
Biiti boem
sa paletom u ruci
ostaviti srce
i roditi novo
Otišla bih
kao grom
kao munja
kao brzina svjetlosti
pronaći nove slike
nove boje
nova mjesta
+++++++
prilično sam dugo živjela u uvjerenju
kako je moj otok moj mali brod
prepuštena sanjarenju
uživajuć' u ljuljuškanju
prozirnih valova
gledajući graciozan let galebova...
samo neka šute
da zadrže ljepotu
prilično mi je dugo trebalo
da shvatim
kako moj brod nije moj već odavno
i kako valovi kraj mene samo prolaze
i nekom drugom odlaze
iz ruke jesti (prodane morske duše!)
i tek danas shvaćam
da je teško ušutkati galebove
pa i po cijenu gracilnosti
i ljepote!
Ne ostavljaj mi prazan prostor
U kojeg će, možda,
Početi upadati
Pitanja.
Dvojbe.
Naznake.
Sjene…
Budi mi,
Kao zrak kojeg dišem:
Pored, ispred, iza;
Oko mene…
Opkoli me sobom
I začaraj me sobom;
Onemogući svaku sumnju
U ispravnost…
Nekako, slutim... to
Razdvajanje... ostavlja
Razmak
Koji bi se mogao ispuniti
Uzmicanjem
A ne čežnjom.
Odustajanjem
A ne željom.
I mogao bi
Postati...
Napušteni prostor
Nesavladivog
Između.
