nedjelja, 14.10.2012.

Mozda

Možda
se ispišem
baš noćas
nagošću
pred nekim
zatvorenim očima

Možda dovršim
priču
o nama
na nekim
zgužvanim stranicama



Možda
dočekam
jutro
bez sna na usnama
žedna
gladna
umorna od čekanja



Zatvaram knjigu
bez kraja
Točka.
++++++++++++++

kroz vrijeme



nečujno

kao dah u noći

uvlačim se u rime



i sanjam



da sam

pjesma

koju nosiš na usni



sanjam

da sam riječ

koja žudi

da bude

zapisana



nemirna riječ

koja te

budi
************
Počelo je
nježno
riječju
njegovom riječju
na mom dlanu



Počelo je
tiho
riječju
njegovom riječju
na mom tijelu



I od tada
jeste
posvuda
u svakom mom trenu


i kada nije
tu je
osjećam ga
dok pišem



njegova riječ
pod kožom mi



diše
**********

Možda poželim

jednom

napisati pjesmu

Tebi

(zbog sebe)

od sebe

laku i podatnu

željnu

Tebe



tek Pjesmu...



Možda poželim

jednom

napisati pjesmu

Nama

(o nama)

kratku i jasnu

nemirnu

slatku

bez početka



Pjesmu

bez kraja...
*************
Slatkorječivošću koju nudim

noćas tek,

nadomjestiti ću šutnju.



Uroniti u more snova

i natjerati nas,

iz ove kaljuže

na bijeg.



Iluzijom da biti će bolje

premazati ću dan;



i nije me briga

za realiste,

nije me briga

za snolomce.



Hoćeš li povjerovati

u moju bajku

ako ispričam ti sna kraj?



- 17:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Time passes. Even when it seems impossible. Even when each tick of the second hand aches like the pulse of blood behind a bruise. It passes unevenly, in strange lurches and dragging lulls, but pass it does. Even for me....






..Da li se ikada skineš do pojasa i zagrliš se vlastitim rukama!? Kao da su moje...?
Ja to prilično često radim... prilično mi često nedostaješ.
I tvoje ruke.
Volim njihov dodir na koži i volim reći kako OSLUŠKUJEM DODIRE.
Zaista je tako...
...samo zatvorim oči... prekrasno... skladno i toplo.
Poput melodije... poput, pjesme.
Je li to razlog što većina gudačkih instrumenata oblikom podsjeća na žensko tijelo?
Da li je i ono zamišljeno da po njemu prebiru vješti prsti...? Složila bih se s time... samo...

a što je s tijelom muškarca!?
Ja volim po njemu muzicirati...
Nasmijem se svojim mislima; kuda ja sve ne otplovim!?
A onda shvatim da sam još uvijek čvrsto zagrljena.

Sama sa sobom.
I s tobom u glavi.



Linkovi

Pronaći

Samo bih se dignula
i otišla

otišla

otišla

Biiti boem
sa paletom u ruci
ostaviti srce
i roditi novo
Otišla bih
kao grom
kao munja
kao brzina svjetlosti
pronaći nove slike
nove boje
nova mjesta
+++++++

prilično sam dugo živjela u uvjerenju
kako je moj otok moj mali brod
prepuštena sanjarenju
uživajuć' u ljuljuškanju
prozirnih valova
gledajući graciozan let galebova...

samo neka šute
da zadrže ljepotu

prilično mi je dugo trebalo
da shvatim
kako moj brod nije moj već odavno
i kako valovi kraj mene samo prolaze
i nekom drugom odlaze
iz ruke jesti (prodane morske duše!)

i tek danas shvaćam
da je teško ušutkati galebove

pa i po cijenu gracilnosti
i ljepote!





Ne ostavljaj mi prazan prostor
U kojeg će, možda,
Početi upadati
Pitanja.
Dvojbe.
Naznake.
Sjene…
Budi mi,
Kao zrak kojeg dišem:
Pored, ispred, iza;
Oko mene…
Opkoli me sobom
I začaraj me sobom;
Onemogući svaku sumnju
U ispravnost…
Nekako, slutim... to
Razdvajanje... ostavlja
Razmak
Koji bi se mogao ispuniti
Uzmicanjem
A ne čežnjom.
Odustajanjem
A ne željom.
I mogao bi
Postati...
Napušteni prostor
Nesavladivog
Između.



layout


Designer: BallonDesign
Resources |+|