Nacrtala sam u zraku veliku kružnicu. Otkinula komad neba i posijala bijele oblake. Na prepad ukrala zraku sunca. Zasijala travu, posadila puno stabala. Jedno jezero. Rijeku. Ne treba mi more. Na jezero sam dovukla brod, obojila ga u zeleno, da ga prekrije odraz šume u vodi. Moj svijet je rastao.
Ptice su došle same od sebe. Svidio im se moj svijet u kružnici. I ribe. I leptiri. I neke divlje zvijeri.
Sjela sam uz rub jezera i izgledala sam kao da čekam. Promatrala sam nebo. Bijeli oblaci su se namnožili u sive i teške.
Počela je padati kiša. Milion kapi, milion kružnica, na jednom jezeru u jednoj kružnici u zraku. Bilo mi je smiješno. Uostalom: kiša je lijepa.
Bila sam posve mokra a već je dolazila zima. Nacrtala sam kolibu, vatru i pahulje snijega. A onda pobrisala i sve vratila opet na kraj ljeta. Nisam željela preskočiti jesen.
Moj svijet je postajao sve puniji životom. I počeo je rasti i izvan moje kontrole. Prostirao se od ispod mojih nogu pa do nekih dalekih zvijezda. Mislim da je išao i u dubine zemlje ali ne mogu sa sigurnošću reći…
Morala sam krenuti istraživati. Upoznavati. A bio je sve veći i veći i činilo se nemogućim.
Nisam više znala pronaći mjesto na kojem sam ušla. Počela sam osjećati strah.
Ali onda sam se sjetila da mogu postaviti znakove po putovima kojima sam prošla. Tako ću se sjetiti odmah gdje sam. Pa, opet… nije pomagalo. Jer svaki puta bih po istoj stazi prošla drugačija ja. Na to se nije dalo stavljati oznake.
A onda sam si dopustila da tumaram, da bude što bude, da se svijet širi ili uruši, svejedno.
Svaki korak, svaki tren, važno je samo širom otvoriti oči, makar bile zatvorene. Udisati život. Imati svoj svijet. U kružnici, u zraku
Time passes. Even when it seems impossible. Even when each tick of the second hand aches like the pulse of blood behind a bruise. It passes unevenly, in strange lurches and dragging lulls, but pass it does. Even for me....
..Da li se ikada skineš do pojasa i zagrliš se vlastitim rukama!? Kao da su moje...?
Ja to prilično često radim... prilično mi često nedostaješ.
I tvoje ruke.
Volim njihov dodir na koži i volim reći kako OSLUŠKUJEM DODIRE.
Zaista je tako...
...samo zatvorim oči... prekrasno... skladno i toplo.
Poput melodije... poput, pjesme.
Je li to razlog što većina gudačkih instrumenata oblikom podsjeća na žensko tijelo?
Da li je i ono zamišljeno da po njemu prebiru vješti prsti...? Složila bih se s time... samo...
a što je s tijelom muškarca!?
Ja volim po njemu muzicirati...
Nasmijem se svojim mislima; kuda ja sve ne otplovim!?
A onda shvatim da sam još uvijek čvrsto zagrljena.
Sama sa sobom.
I s tobom u glavi.
Pronaći
Samo bih se dignula
i otišla
otišla
otišla
Biiti boem
sa paletom u ruci
ostaviti srce
i roditi novo
Otišla bih
kao grom
kao munja
kao brzina svjetlosti
pronaći nove slike
nove boje
nova mjesta
+++++++
prilično sam dugo živjela u uvjerenju
kako je moj otok moj mali brod
prepuštena sanjarenju
uživajuć' u ljuljuškanju
prozirnih valova
gledajući graciozan let galebova...
samo neka šute
da zadrže ljepotu
prilično mi je dugo trebalo
da shvatim
kako moj brod nije moj već odavno
i kako valovi kraj mene samo prolaze
i nekom drugom odlaze
iz ruke jesti (prodane morske duše!)
i tek danas shvaćam
da je teško ušutkati galebove
pa i po cijenu gracilnosti
i ljepote!
Ne ostavljaj mi prazan prostor
U kojeg će, možda,
Početi upadati
Pitanja.
Dvojbe.
Naznake.
Sjene…
Budi mi,
Kao zrak kojeg dišem:
Pored, ispred, iza;
Oko mene…
Opkoli me sobom
I začaraj me sobom;
Onemogući svaku sumnju
U ispravnost…
Nekako, slutim... to
Razdvajanje... ostavlja
Razmak
Koji bi se mogao ispuniti
Uzmicanjem
A ne čežnjom.
Odustajanjem
A ne željom.
I mogao bi
Postati...
Napušteni prostor
Nesavladivog
Između.
