26.02.2013., utorak

Neprijatelji

Ja tu pišem, linkam, a jedva tko da bi kliknuo na link, kamoli komentirao.

Ima vas dobrih, vidim vas, pratim vas i vi ste okej... ali tu su ta dva pedera, jedan iz Carina i jedan iz Wac-bras-pool-a, ne bi oni kliknuli da im metak visi na glavom. Sve oni znaju, što je iza linka i vrijedi li kliknuti. Da, da, da... I nije ništa posebno iza linka, ali nije u tome poanta.

Sad će ispast da su kliknuli ali svemoćni brojač to nije registrirao, ili da to uopće nije taj iz Carina nego da to neka simpatična bakica sjedi iza monitora i na mene troši 10 od 30 minuta interneta u knjižnici... uvijek nešto izmisle samo da ja ispadnem negativac. I tako od prvog dana. Što da vam kažem, uz takve prijatelje, što će ti neprijatelji!?

A kad smo već kod neprijatelja, on nikada ne spava, a ja ovih dana patim od nesanice i budim se prije zore pa ispada da su psihoteapeuti u pravu kad mi kažu da sam upravo ja svoj najveći neprijatelj.

A kad smo kod zdravlja, možemo dotaknuti i doktore. Oni budući, stažisti, na KBC Rebru su u ozbiljnom programu shvaćanja perspektive i potreba pacijenta. Danas vježbaju stajanje u redu.

Pametniji danas ne mogu biti. Kažem vam da ne spavam.

- 16:05 - Stavi u košaricu (3) - Sadržaj košarice - Blagajna

23.02.2013., subota

Prvo skoči, onda reci lindy hop

Lindy hop je jedan od swing plesova. Mislim. Naša (ili europska) terminologija se ionako ne poklapa s originalnom američkom. A u naslovu je moja nova fora koju ću morati isfurati prvom prilikom na tečaju. Nisam imao ništa još od prvog sata kad se instruktorica zapitala kako ćemo u tom malom prostoru ako se pojave svi koji su se prijavili, na što sam ja upao s: "Nek ostanu samo najbolji!" i pokupio se prije nego li je smijeh utihnuo. Treba otići na vrhuncu. Iako sat još nije ni započeo. Kako ne bih potratio već uplaćene novce, virio sam kroz stražnji prozor i u dvorišnjem atriju zgrade hvatao prve okrete. Jen-dva-rock back-okret-rock back. Ja i metla pod pahuljama siječanjskog snijega. Na tren sam se osjećao kao Gene Kelly u crno-bijelom prohibicijskom holivudu.

Ne bih inače na drugom satu uspio od najzgodnije cure pobrati "naaajs" za jedan od zajebanijih okreta tada.

Sada smo već napredovali nešto dalje od osnovnih koraka. Mogu čak otplesati s opasnim čagericama, dvije klase iznad mene, iako me i dalje lako zbune s twistanjem pa poput stidljivog dečkića ispadnem iz ritma.

Swing je zabavan, široko primjenjiv i, ne znam, super, ali... charleston je ludnica. Stvarno ne mogu riječima opisati. Najbolja čaga ikad. Tu sam i bolji, odlučniji.

Zanimljiva mi je cijela ta priča oko plesa. To vođenje, signaliziranje partnerici, je li dovoljno jasno, odlučno, kuži li što hoću. Interesantno mi je i kako je svatko drugačiji, svakome leže druge stvari, svatko ima svoj stil, neke svoje mote...

A naravno da sam pronašao i svoj fetiš. Gornji dio šake. Je li to do konstitucije ili nakon sat-dva plesa curama malo naoteknu šake, ali moram priznat da me pale te buhtlaste rukice. Totalno kužim vješticu kad je Ivici i Marici pipala prste da vidi dal su se zbuckali.

http://youtu.be/o1U1oLcjvpI?t=6m20s

- 12:13 - Stavi u košaricu (1) - Sadržaj košarice - Blagajna

17.02.2013., nedjelja

Zašto imaš tako lijepo ime?

Hana, Mirena, Adrijana, Nina, Mirna, Martina, Maja, Adrijana, Lana, Jelena, Petra, Vanessa, Ines, Tamara, Doris, Alexis, Iva, Marijana, Anamarija, Ana Marija, Marina, Draga, Nina, Maja, Inga, Vlatka, Dora...

Bolje da nisam znao da se tako zovu. Ovako svako malo vidim neku ulicu, brod ili lađu, ili čujem pjesmu s jednim od tih imena i odmah me zapljusnu sva sjećanja, sve tuge i patnje. Ne mogu krenuti dalje, ne mogu zaboraviti. Baš kad mislim da sam konačno zdrav i da mogu krenuti iz početka, i da će baš to ljeto biti "moje", s novim nadama i zdravim optimizmom stignem u luku i na pramcu katamarana ugledam friško otisnuto: JUDITA. Odustanem tada od usranog Suska, odlučim se za Ilovik, okrenem na drugu stranu mola i zapljusne me: DUBRAVKA. Duda, Duda, Dudica, zasvira mi u glavi... odustajem: iduće ljeto, iduće... i bez brodova, bez brodova.





Sva sreća da je Marina prestala ploviti iz Pule pred četiri-pet godina - hitio bih se koje od prošlih ljeta s pramca s njenim kamenim srcem oko vrata.

Na swingu mijenjamo partnere svakih par minuta. Svatko pleše sa svakim. 30-ak nas je. 15 cura. U početku sam se s prvih par upoznao. Ubrzo sam odustao. Ako ona baš inzistira, u redu. Ako ne, bolje. Bolje da ne znam kako se zove. Neće mi pomoći. Ako se zaljubim, neće me spriječiti njeno bezvezno ime. Ako joj je ime Larisa, samo ću se još više zaljubiti. Koja korist? Samo će biti gore. Samo ću moći uzdisati: Larisa, Larisa... dovoljno sam patetičan i bez toga. Ne želim znati ničije ime, ne mora nitko znati moje, skinite mi pločicu s vrata. Ej, ti... sasvim je dovoljno.

Ovako se barke trebaju zvati. 81. Oduvijek govorim da je matematika najzdravija.



- 11:34 - Stavi u košaricu (11) - Sadržaj košarice - Blagajna

15.02.2013., petak

Svjetla kontinentala

Nisam nešto raspoložen zadnjih dana. Ništa ozbiljno me ne muči, ali... nemam ni ništa čemu se mogu ozbiljno veseliti :D Nikako ni da napišem štogod. Gledao sam si malo u blog-editoru neobjavljene skice pa sam skužio da mi je za neke ipak žao što ih nisam objavio ili uopće napisao. Trebao bih prestati s tim neobjavljivanjem jer se uskratim za podsjetnik na neke stvari i lako zaboravim da su se ikad dogodile. Zato ću sada objaviti jedan smiješan, od 18.10. Zbog datuma je i smiješan jer je 15.10 bio prekrasan vikend u Rijeci. Elvis Costello i I'll never fall in love again.

Ona pjesma kaže da ništa dobro ne dobiješ zaljubljivanjem, jedino viruse i upalu pluća, laž, bol i tugu, i da se neće zaljubiti nikad više, bar do sutra. Na engleskom zvuči bolje.

Onak, propucao bih se najradije.


- 08:58 - Stavi u košaricu (4) - Sadržaj košarice - Blagajna

11.02.2013., ponedjeljak

I kosa ima svoju priču

Bila sam tanašna i rijetka tih prvih dana u rodilištu. Rijetko koja kosa tada i izgleda bogatije. Zanemarena i pretpostavljena bucmastim obrazima, malim prstima i velikim i dubokim očima, bila sam tek ovlaš sklanjana s čela. Ako sam do njega i doprijela. Ni sljedećih par godina nije donijelo puno bolji tretman. Šišana od nevješte roditeljske ruke, jedva spolno diferencirana, dosađivala sam se u bezličnim frizurama čekajući uzbudljivija i samosvjesnija vremena.

Osnovna škola ipak nije donijela ni uzbuđenja ni kreativnost, već samo srednjovjekovne higijenske uvjete u kojima se kosa pere (ako se pere) samo nedjeljom i to često gelom za tijelo (ako čak ne i sapunom). Bojeći se da me ne dopadne i sredstvo za otapanje kamenca, sa sjetom sam se sjećala vrtićkih dana i nježnih bebi šampona.

Predpubertetsko razdoblje nije tako mračno za sve kose. One ženske od prvog razreda vode sasvim drugačiji život; dug i glamurozan, pod svjetlima pozornice, s puno njege i pozornosti. Ispeglane, natapirane ili naviklane, podrezanih šiški, sjaje spletene u pletenice, blješte zavijene šarenim maramama ili zavode špangicama i rajfovima. Muški pak genom garantira blijeđi, skromniji i nemarniji život, puno kraćeg vijeka. Mene je, jasno, kao pehisticu u korijenu, dopala muška glava.

S trinaest su se stvari ipak drastično promijenile. Ušli smo u fazu u kojoj je postalo jasno koliko je moja uloga bitna; prvu me se uočava, dajem prvi dojam - prvu crticu osobnosti, stila, maštovitosti. Napokon mi se poklanjala zaslužena pozornost; pralo me se češće, feniralo, češljalo... počeli smo odlaziti pravom frizeru! Uloženo sam višestruko vraćala; u suradnji s očima, nosom i ramenima, stvarala sam prilike za prva romantična iskustva. Nažalost, mozak - najvažniji i najsofisticiraniji organ, koji dirigira cijelim tijelom, a koga cijeli život (nekad mi se zbilja čini uzaludno) štitim od hladnoće, smrzavanja ili ljeti pak od pregrijavanja - nije bio na istom nivou razvoja pa je gotovo sve šanse traljavo potratio. Na ženske prste u kosi i strastvena čupanja, morala sam čekati dok nismo izašli iz “formativnih” godina.

No, dočekao me samo ozbiljniji problem. Još na početku pubertetske faze, po cijelom su se tijelu počele javljati nekakve druge dlake, nalik mojima, ali ipak drugačijeg, neuglednijeg i primitivnijeg naličja. Iako se činilo da smo u rodu, sudeći prema čudnim mjestima na kojima su nicale, nisu mogle sa mnom imati apsolutno nikakve veze. Nisam točno znala zašto, ali od prvog dana mi se nisu svidjele. Kad sam desetak godina kasnije uvidjela da su preplavile gotovo cijelo tijelo (neprikladno je ovdje nabrajati egzaktne dijelove tijela, dovoljno je za ilustraciju reći da se radi i o leđima), znala sam da je moja početna sumnjičavost bila sasvim opravdana. Bezobzirno i drsko, pred kraj puberteta, brada mi se prikrala oko ušiju, i svoje oštre i grube dlake ispreplela s mojim profinjenim sjajnim vlasima. Slična invazija tjelesnih dlaka desila se oko dvadeset i pete na stražnjem predjelu vrata. Tek tada sam shvatila da to nije bezazlena i prolazna faza, već pravi rat. Dug, bespoštedan i neravnopravan rat, u kojem se neprijatelj - posredstvom presudnog saveznika testosterona - množi i jača na svim frontama, dok se naši redovi samo - prorijeđuju. Prvoborci pogibaju, a mi, okrnjene i desetkovane, nemamo druge nego odustati od čela, napustiti prvu liniju obrane i povući se prema tjemenu. Najveća stopa mortaliteta je u tridesetim godinama (iako sam vidjela dosta nesretnica koje su bitke počele gubiti već i u dvadesetima). Doživjeti četrdesetu u punom broju ravno je čudu.

Budućnost muške kose nipošto nije svijetla. Štoviše, njena budućnost je sijeda.

Ja se, evo, sada već u trideset i prvoj godini, držim prilično dobro. I što se broja vlasi tiče i boje. Gubici u predjelu zalizaka zasada nisu previše primjetni, a čelo držim dovoljno nisko. Nekoliko sijedih ne bih niti primijetila da me iritantno ljubazna frizerka ne podsjeti na njih baš svaki puta.

Dulja nego ikad, padam preko obrva i ušiju, nekad čak i u oči ulazim! (Divno iskustvo ako pitate.) Glava iz koje rastem, iako još nije shvatila što hoće od života, shvatila je kakvu frizuru želi. Možda nikad neću biti svezana u rep, ali podsjećati na Beatlese nije ništa manje zabavno. Pere me se skoro svaki drugi dan, a kako žene vole mirisnu kosu, i romantični uspjesi su nijansu češći pa poneko jutro znam biti sneno frkana od strane ženskih prstiju.

Iako sve češće čuje komplimente na račun moje gustoće i mekoće, škrtici je i dalje puno dati stotinjak kuna za kvalitetan šampon na prirodnoj bazi. O regeneratoru, naravno, mogu samo sanjati.

Ženske kupaonice, s druge strane, obiluju najrazličitijim preparatima, no usprkos svoj sili lakova, nije sve tako sjajno kako se čini. Baš mi se neki dan frendica žalila da je često farbanje i peglanje dovodi do ozbiljnih depresija i kriza identiteta: više ne zna tko je.

Zato se, što sam zrelija, sve manje žalim. Kako je - tako je. Mogao je biti skinhead.
- 08:41 - Stavi u košaricu (7) - Sadržaj košarice - Blagajna

10.02.2013., nedjelja

Debakl

Nije mi priča ušla ni u 10. Nije ih malo bilo - 90, ali svejedno. I sve bi bilo okej da i dalje ne mislim da je moja bolja od svih sinoć pročitanih. Nisam drugo ni očekivao; da su svoje priče o kosi čitali Dickens, Tolstoj i Krleža, isto bih vjerojatno tupio kak su dosadne, a moja pet put bolja. Iako mislim da ne bih... mislim da imam rijetku sposobnost biti objektivan čak i kada sam subjektivan. I s takvom (su)objektivnošću priznajem da su nagrađene priče bolje napisane, da su rečenice tečnije, ali što da radim kad je meni to dosadno. "Sumrak je zaogrnuo nebo."

Naravno da ja pišem ono što želim čitati i znam što me može nasmijati pa onda to ubacim... i naravno da su onda rijetki koji mogu zadovoljiti moj ukus... i da ću to lakše napraviti sam. Isto kao i sa seksom. hihi

Najlakše je uvijek reći: glupi su. Možda i jesu, možda i nisu. Ne znam. Kao i onaj lik koji mi je rekao "A nije mi nešto". Isto bih i ja rekao za ovo što on trenutačno radi. A liku je to zapravo profesija. Meni u principu puca kita. Uvijek imam svoj mediokritetski život kojemu se mogu vratiti. A kad sam kod stripa, kad pogledate ovaj filmić, moj "Snooze" je višestruko nepotreban. Možda je isto i s mojom pričom o kosi. Ali ne znam, ja nisam sličnu pročitao, niti sam vidio ovaj crtić do danas. No taj lik možda je. I ta ekipa je možda pročitala sto takvih priča i to im nije zanimljivo, k tome nije dovoljno kvalitetno napisano.

Sutra vam postam priču.

A do tada mi recite ako postoji nekakva bajka o rublju. Nešto u stilu Orwellove Životinjske farme, samo s vešom. Da opet ne ispadne da je već napisano...
- 01:12 - Stavi u košaricu (4) - Sadržaj košarice - Blagajna

08.02.2013., petak

Sudnji dan

Mjesec dana idem na swing i charlston a ovdje ni riječi o tome. Imao sam čak jedan post, ali nije mi se svidio. Nekako zadnjih tjedana razmišljam u drugim formatima pa blog lagano pati. Imam milijun ideja. Mislio sam za strip, ali kažu da nije prikladno "uopće". Kad moram ispoljiti sve svoje frustracije nesretnim ljubavima pa mi je najlakše priču smjestiti u sudnicu i suditi zadnjoj koja me odjebala. Ali pravedan sam, imam sad i novu pričicu u kojoj se sudi meni. Da ne ispadne da baš za ništa nisam kriv. Iako se meni ipak ne sudi na sudu, ali zato mi prijete oduzimanjem srca. Hoću li ostati bez srca ili ću sistemu puhnuti u nos, ne znam još ni sam. Priča je kratka, scenografija jednostavna pa tu krećem sam u produkciju. Možda među vama ima netko tko bi htio ili mogao odglumiti strogu agenticu od 30-35 godina i nekog tko bi mogao odglumiti - u principu - mene.

Da mi netko da milijun kuna u godinu dana bi imao kratkometražni film od 30', dugometražni od 90', par kratkih od 5-10' i jedan strip (kud puklo da puklo).

A danas je sudnji dan mojoj pisalačkoj karijeri. Prvi put sam poslao kratku priču na natječaj. I prvi put da sam se nešto "prisilio" napisati. Ideja je bila dobra, ali na blogu bih već 3 puta odustao, ovdje sam zapeo i napisao. Sada mi se priča ne čini tako dobra kao kada sam slao, ali i dalje očekujem visoki plasman. Bar zbog originalnosti. Zapravo, vidjet ćemo je li bila originalna.

S kritikama struke se ne nosim dobro. Bojim se da me komentar "A nije mi nešto" na "Snooze" odvratio od stripa. Iako nisam ni imao velike ambicije tamo, ali činilo mi se da je za tjednu online rubriku neobaveznih pasica sasvim dovoljno. Očito nije. Zapravo me nije odvratio. Pozitivan komentar bi me samo navukao, što bi bilo gubljenje vremena jer ionako ne znam crtati. Završit ću još taj "kalendar" koji sam počeo crtati i to će biti to. Žao mi je malo jer sam uspio početi razmišljati u strip formatu. No, za mene ionako nisu kratki formati jer ne znam potezati brzopotezne, moram cijelu priču izgraditi da bih uspio poentirati. Ovako ili onako.

- 10:26 - Stavi u košaricu (3) - Sadržaj košarice - Blagajna

05.02.2013., utorak

Zakon o sprječavanju konverzacijskog maltretiranja

Imam čitav paket zakona koji bi ovaj svijet učinili ljepšim, lakšim i sretnijim. Onima koji su to zaslužili, dakako.

Jedan u nizu, čisto za ilustraciju, je i, na primjer, onaj koji bi zauzetim ženama (ili ženama koje nisu spremne na preljub) zabranio izlaske nakon 23h. Samo unose pomutnju, a nikakve koristi od njih. Dobar razgovor i prijateljice možemo naći i po danu u knjižari.

Imam i jedan koji bi regulirao prekide veza i odjebe, ali budemo već o tome.

Danas bih u osnovnih crtama o zakonu o sprječavanju konverzacijskog maltretiranja.

Znate one ljude koji puno pričaju, okupiraju razgovor, cijelo vrijeme vode glavnu riječ, često su sebični i drugi jedva da dođu do riječi...? Prepoznat ćete ih u društvu dvoje-troje "sugovornika" koji bulje u stol i prstima premeću mobitel ili vrte šalicu.

Zamisao će se moći sprovoditi tek kad znanost malo uznapreduje i omogući čitanje misli mjerenjem moždanih valova. Nekakav aparat, što li, registrirat će kod sugovornika dosadu, i ukoliko se dosađuju svi ili potrebna većina, konverzacijski će okupator na pola sata ostati prava govora i glasnice će mu u tom periodu biti blokirane.

Dok čekamo medicinsku znanost, pod stolovima u bircevima i restoranima ćemo ugraditi crvene tipke. Kao u Supertalentu, kad svi stisnu X - ispadaš. Jedan priča, davi s glupostima, drugi diskretno stisne tipku - zatuli donji "do", davitelj nastavi, treći stisne tipku - "doo" - davitelj se ne obazire, četvrti lupi - "dooo"... strike three, you're out! Stižu snage reda i mira i odvode konverzacijskog maltretatora. U prijelaznom periodu, dok hapšenje društveno-socijalnih zločinaca ne postane društveno i moralno prihvatljivo, dosadnjaković će morati platiti cugu. Tko priča, plaća.

Jednog dana, kad se uhodamo, kad sistem profunkcionira, svi će pričati jednako. Govornik će misao izraziti u 90 sekundi i riječ dati drugom koji će odgovoriti također u 90 sekundi. Na red dolazi treći ravnopravni sugovornik pa četvrti i tako redom, u smjeru obrnutom od kazaljke na satu. Na početku kave ćemo, jasno, svakom dati pravo na 3-5 minuta u komadu da ispriča kakav doživljaj ili anegdotu. Ako je vrijedno pričanja. A to nas dovodi do konačnog cilja: kvalitetne konverzacije. Za to će trebati vremena i puno prisluškivanja, ali nakon standardiziranja sistema i uspostave kriterija, svi će razgovori biti vrijedni slušanja, a glupi i dosadni govornici eliminirani.

Da, meni "1984." završava hepiendom.

- 13:34 - Stavi u košaricu (2) - Sadržaj košarice - Blagajna

03.02.2013., nedjelja

To sam ja!



Gledao sam ovaj crtani i nakon minute zaključio da je to "moj" crtani. Baš takvog bih htio. U tom crtačkom stilu, s takvim likovima, sa sličnom temom. Čak mi se učinilo, što su kasnije prokomentirale i mama i jedna frendica, da lagano sličnim tom liku; frizura, nos, visina, stas - to sam, ljudi, ja! I to bacanje aviona - pa ja sam iz ureda bacao avione! Ne na cure, doduše. Ali njih sam po firmi hvatao lažno čekajući liftove, tražeći po hodnicima nepostojeće faxove i slično. A i ova cura je prekrasna. Nedavno sam razmišljao kako bi jedna ideja izgledala u stripu i glavnu curu sam baš tako zamislio - tamna kosa, šiške... možda šiške malo kraće i više preko čela... a oči malo zlobnije... ali otprilike.

Mislim da svi imamo nešto o čemu sanjamo-maštamo-razmišljamo recimo prije spavanja - spot, film, serija, strip, slika, pjesma - nešto što bismo voljeli jednog dana u ovom ili paralelnom svijetu napraviti. Oduvijek imam film s melankoličnim ali sretnim završetkom, a nešto kraće i svoju verziju spota jedne pjesme. Ne znam je li onda čovjek sretan ili tužan kad nacrtaju "njegov" crtić, snime "njegov" film ili napišu "njegovu" knjigu. Nisam ni jedno ni drugo (osim što mi je crtić jako lijep) jer to ipak nije "moj" kraj; malo mi je previše nadrealan. Volim nadrealnost, ali malo - kako bih rekao - realniju.

- 00:20 - Stavi u košaricu (6) - Sadržaj košarice - Blagajna

< veljača, 2013 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28      

Loading

junac04 pri yahoo.com


- Tko je?
- Nitko, prijatelju, samo koraci u noći.


Koji smo kurac mi! Po nama se ništa neće zvati...

Tribuson


Nekad je jednostavnije odustati.

Iva


"Life," said Marvin dolefully, "loathe it or ignore it, you can't like it."

Douglas Adams

Šima 2010./2011.
Šima i Ribac 2009./2010.
Šima i Ruska 2008./2009.
Smisaoživota42 2007./2008.
Bamby 2006./2007.

Do povećanja popularnosti i broja redovitih komentatora, tron drži Šima i natjecanja se neće niti održavati.

.