I kosa ima svoju priču
|
Bila sam tanašna i rijetka tih prvih dana u rodilištu. Rijetko koja kosa tada i izgleda bogatije. Zanemarena i pretpostavljena bucmastim obrazima, malim prstima i velikim i dubokim očima, bila sam tek ovlaš sklanjana s čela. Ako sam do njega i doprijela. Ni sljedećih par godina nije donijelo puno bolji tretman. Šišana od nevješte roditeljske ruke, jedva spolno diferencirana, dosađivala sam se u bezličnim frizurama čekajući uzbudljivija i samosvjesnija vremena. Osnovna škola ipak nije donijela ni uzbuđenja ni kreativnost, već samo srednjovjekovne higijenske uvjete u kojima se kosa pere (ako se pere) samo nedjeljom i to često gelom za tijelo (ako čak ne i sapunom). Bojeći se da me ne dopadne i sredstvo za otapanje kamenca, sa sjetom sam se sjećala vrtićkih dana i nježnih bebi šampona. Predpubertetsko razdoblje nije tako mračno za sve kose. One ženske od prvog razreda vode sasvim drugačiji život; dug i glamurozan, pod svjetlima pozornice, s puno njege i pozornosti. Ispeglane, natapirane ili naviklane, podrezanih šiški, sjaje spletene u pletenice, blješte zavijene šarenim maramama ili zavode špangicama i rajfovima. Muški pak genom garantira blijeđi, skromniji i nemarniji život, puno kraćeg vijeka. Mene je, jasno, kao pehisticu u korijenu, dopala muška glava. S trinaest su se stvari ipak drastično promijenile. Ušli smo u fazu u kojoj je postalo jasno koliko je moja uloga bitna; prvu me se uočava, dajem prvi dojam - prvu crticu osobnosti, stila, maštovitosti. Napokon mi se poklanjala zaslužena pozornost; pralo me se češće, feniralo, češljalo... počeli smo odlaziti pravom frizeru! Uloženo sam višestruko vraćala; u suradnji s očima, nosom i ramenima, stvarala sam prilike za prva romantična iskustva. Nažalost, mozak - najvažniji i najsofisticiraniji organ, koji dirigira cijelim tijelom, a koga cijeli život (nekad mi se zbilja čini uzaludno) štitim od hladnoće, smrzavanja ili ljeti pak od pregrijavanja - nije bio na istom nivou razvoja pa je gotovo sve šanse traljavo potratio. Na ženske prste u kosi i strastvena čupanja, morala sam čekati dok nismo izašli iz “formativnih” godina. No, dočekao me samo ozbiljniji problem. Još na početku pubertetske faze, po cijelom su se tijelu počele javljati nekakve druge dlake, nalik mojima, ali ipak drugačijeg, neuglednijeg i primitivnijeg naličja. Iako se činilo da smo u rodu, sudeći prema čudnim mjestima na kojima su nicale, nisu mogle sa mnom imati apsolutno nikakve veze. Nisam točno znala zašto, ali od prvog dana mi se nisu svidjele. Kad sam desetak godina kasnije uvidjela da su preplavile gotovo cijelo tijelo (neprikladno je ovdje nabrajati egzaktne dijelove tijela, dovoljno je za ilustraciju reći da se radi i o leđima), znala sam da je moja početna sumnjičavost bila sasvim opravdana. Bezobzirno i drsko, pred kraj puberteta, brada mi se prikrala oko ušiju, i svoje oštre i grube dlake ispreplela s mojim profinjenim sjajnim vlasima. Slična invazija tjelesnih dlaka desila se oko dvadeset i pete na stražnjem predjelu vrata. Tek tada sam shvatila da to nije bezazlena i prolazna faza, već pravi rat. Dug, bespoštedan i neravnopravan rat, u kojem se neprijatelj - posredstvom presudnog saveznika testosterona - množi i jača na svim frontama, dok se naši redovi samo - prorijeđuju. Prvoborci pogibaju, a mi, okrnjene i desetkovane, nemamo druge nego odustati od čela, napustiti prvu liniju obrane i povući se prema tjemenu. Najveća stopa mortaliteta je u tridesetim godinama (iako sam vidjela dosta nesretnica koje su bitke počele gubiti već i u dvadesetima). Doživjeti četrdesetu u punom broju ravno je čudu. Budućnost muške kose nipošto nije svijetla. Štoviše, njena budućnost je sijeda. Ja se, evo, sada već u trideset i prvoj godini, držim prilično dobro. I što se broja vlasi tiče i boje. Gubici u predjelu zalizaka zasada nisu previše primjetni, a čelo držim dovoljno nisko. Nekoliko sijedih ne bih niti primijetila da me iritantno ljubazna frizerka ne podsjeti na njih baš svaki puta. Dulja nego ikad, padam preko obrva i ušiju, nekad čak i u oči ulazim! (Divno iskustvo ako pitate.) Glava iz koje rastem, iako još nije shvatila što hoće od života, shvatila je kakvu frizuru želi. Možda nikad neću biti svezana u rep, ali podsjećati na Beatlese nije ništa manje zabavno. Pere me se skoro svaki drugi dan, a kako žene vole mirisnu kosu, i romantični uspjesi su nijansu češći pa poneko jutro znam biti sneno frkana od strane ženskih prstiju. Iako sve češće čuje komplimente na račun moje gustoće i mekoće, škrtici je i dalje puno dati stotinjak kuna za kvalitetan šampon na prirodnoj bazi. O regeneratoru, naravno, mogu samo sanjati. Ženske kupaonice, s druge strane, obiluju najrazličitijim preparatima, no usprkos svoj sili lakova, nije sve tako sjajno kako se čini. Baš mi se neki dan frendica žalila da je često farbanje i peglanje dovodi do ozbiljnih depresija i kriza identiteta: više ne zna tko je. Zato se, što sam zrelija, sve manje žalim. Kako je - tako je. Mogao je biti skinhead. |
