29.03.2013., petak

Plesačica u duši

Totalno sam u čagi. Sinoć valjda 4 sata plesanja uz male pauze. Mrtav sam.

Moram priznat, sad kad izađem navečer na neko normalno mjesto van, čini mi se da smo kao hrpa debilčeka koji se nekontrolirano bacaju simo-tamo. Ima to svojih draži i ima tu pravih virtuoza, i sam znam dosta uživati, ali nekako je to sve vrlo blijedo u usporedbi s tandemom. Zabavnije je u dvoje, ne? Dobro, desetljećima se vrlo malo muzika radi prikladne za ples u paru, ako je uopće moguće plesati na nju. Sigurno ima neki diplomski na tu temu, bilo bi zanimljivo pročitati.

Dobio sam nekoliko finih komplimenata na svoju čagu, ali tko voli čitati hvalisanja? Ne mogu ipak odoliti da ne napišem da mi je jučer jedna ženska rekla da bih trebao doći na tango gdje je ona asistentica, da bih dobro vodio.

No mogu ja zaplesati ko Fred Astaire, ali nikada neću biti ni blizu moje mame koja, skužili smo nedavno, kad na radiju svira glazba, ne samo da tapka stopalima u ritmu, već nogama pod stolom izvodi propisne korake. Jen-dva-tri-četiri-rock-back... Jen-dva-tri-ča-ča-ča... To je plesačica u duši i to ti ni vragovi ni demoni ni moždani udari ne mogu uzeti.

- 08:53 - Stavi u košaricu (4) - Sadržaj košarice - Blagajna

25.03.2013., ponedjeljak

Pale

Začuđujuće prazne su jutros ulice bile. Ako već nije dovoljno to što je ponedjeljak – dan uvijek poznat po bezrazložnim gužvama, samo zato što valjda ponedjeljkom baš SVI idu na posao, dok se svakim narednim danom sve manje ljudi odlučuje na takvo što (već smo pričali o tome kako su gužve sve manje kako tjedan odmiče, a parkirališnih mjesta sve više)... i ako već nije dovoljno to što je ponedjeljak, s obzirom na centimetar snježnog pokrivača i pahulje u zraku, čovjek bi očekivao bar naznaku kolapsa. Dočekala su ga ipak tek pusta raskrižja i zelena svjetla na semaforima koja kao da su se palila samo za njega i otvarala mu put kako je nailazio. Pomalo sablasno.
Usred sve te pustoši, CD mi je počeo zastajkivati i već sam ga vidio kako se sam od sebe prebaci na AM radio val i kroz frekvencijske šumove začuo glas:
„Junac, ti si ovdje jedini preživjeli muškarac. Uz tebe magnetsku oluju preživjelo je i 100 ženskih, lijepih i pametnih. Ubacili smo doduše i par glupih ali s velikih sisama, pretpostavili smo da nećeš imati ništa protiv. Nema nikakav zadatak ili misiju. Bar zasad. Tek tako, uživaj pa se čujemo za godinu dana!“
Bio sam već u blizini firme pa, rekoh, navratit ću ipak da se uvjerim jesu li svi mrtvi. Parking sam odmah našao. Ušavši u tu reprezentativnu zgradu socijalističke arhitekture, koja je tako brižno njegovala neljudski masivni spoj betona i stakla, nisam uspio razaznati hodaju li to mrtvi ili je to ipak baš običan ponedjeljak. Misterija se razjasnila kad mi je naborana stara babuskara, friško iz groba ustala, rijetke i slamnate sive kose, upalih očiju i crnih podočnjaka, u prolazu samo dobacila: „Kasniš.“

- 09:08 - Stavi u košaricu (2) - Sadržaj košarice - Blagajna

20.03.2013., srijeda

Zašto dijete toliko plače? Zaštopajte mu nos!

Kak to da nema nijedan post blogera ili blogerice, tekst novinara, kolumnista, roditelja, koji se žali kako njegovo dijete plače i kako mu je neugodno pred drugim roditeljima čija su djeca mirna?

Ne bi li, kao jutros u ambulanti, roditelju koji ne može ni nakon 10-ak minuta smiriti svoje dijete trebalo bar malo biti neugodno? Ako ne već zbog buke koju stvara, onda barem zbog možebitnog pomankanja roditeljskih vještina.

Bubicu mi je u uho stavio doktor koji je na sestrino pitanje: "Zašto dijete toliko plače?", komentirao: "Zato jer roditelji ne znaju razvojnu psihologiju." Možda malo onako patronizirajuće, s visoka, ali da je bilo meni upućeno, upiklo bi me. Pa, stvarno, ne bi li roditelji morali to "držati pod kontrolom"? Sigurno postoje knjige i knjige za trudnice i majke, u kojima je ta tema obrađena bar donekle.

15 klinaca je mirno čekalo i sjedilo s roditeljima, jedino ovaj je urlao ko slon. Na kraju, kako to obično biva, zbog deračine je pušten preko reda jer je ometao ispitivanja sluha koja se na otorini rade.

Ja sam tamo pak bio radi nosa i devijacije septuma na koju sam oduvijek sumnjao.
- U čemu je problem?
- Cijeli život mi je zaštopan nos.
I tako i bi, službena "Anamneza i status":

Cijeli zivot zastopan nos.
RSK septum deviran sluznica otecena



- 14:09 - Stavi u košaricu (5) - Sadržaj košarice - Blagajna

18.03.2013., ponedjeljak

(30+20)/2=25×0=0

Smršavio sam, malo mi je kosa dulja; kad se obrijem izgledam dosta mlađe: poput dječarca, kažu.

Stvar je u tome da svojim vršnjakinjama, curama oko tridesete, kojima je dosta djetinjeg ponašanja, neozbiljnosti i žele muškarca (bar u psihičkom ili fizičkom smislu ako ne može već oboje), njima izgledam premlado pa me u startu križaju.

Cure oko dvadesete, kojima je neozbiljnost jedina ideja koju vrijedi slijediti, one me pak križaju nakon koliko-imaš-godina pitanja.

To je ono kad vam pričam da sam vječito u toj nesretnoj aritmetičkoj sredini. Ni jednima ni drugima po mjeri.

Matematika bi kao logično rješenje ponudila cure od 25, ali te su pak vječito u nekakvim potragama i traže sebe same ili što god što već ne pronalaze u meni.

Naravno, pitanje o godinama se ne postavi svaki puta odmah, ali odgovor uvijek nekako ispliva, čak i bez pitanja. Lagati mi se ne da. Na kraju krajeva, ja znam koliko imam godina, vidim koliko ona nema, S curama od 20 zbilja nemam o puno čemu pričati. A zapravo ni s curama od 30. Što se više uopće ima za reći? Ja sam sve rekao. Još mi je par rečenica ostalo za napisati, ali i to se već lagano vrtimo u krug.


- 09:43 - Stavi u košaricu (4) - Sadržaj košarice - Blagajna

15.03.2013., petak

Konačno razvoj!

Otvorim jutros web browser i umjesto uobičajene početne stranice, ničim izazvano dočeka me ovo:



http://www.registar-investicija.hr/

"Platforma za upravljanjem razvojem RH"

Napokon su shvatili, pomislim, napokon! Samo neopterećeni, neznani, anonimni altruisti mogu razviti nešto dobro, nešto zdravo. Izabrali su mene, tko zna kako, čitali su blog valjda, onaj srednji i sitni poduzetnički post valjda, i iako altruizma ovdje baš i nema, rekli su: "to je to što nam treba!", preko noći se ušuljali u računalni sistem i suptilno promijenili homepage.

Može, prihvaćam! Da, budem! Korisničko ime i lozinku samo bih vas molio jer ova za blog ne funkcionira...

- 09:23 - Stavi u košaricu (2) - Sadržaj košarice - Blagajna

12.03.2013., utorak

Kakvu curu hipohondar želi?

Vidio Bog da doktor ima punu čekaonicu i dosta problema s pacijentima pa je sišao na Zemlju, odjenuo bijelu kutu, poslao doktora i sestru kući i pozvao prvog pacijenta u ordinaciju. Bio je to čovjek u invalidskim kolicima, oduzetih nogu. Bog mu stavi ruku nad glavu i kaže: "Ustani i idi". I čovjek se ustane i izađe. Pitaju novoprohodalog u čekaonici: "I? Kakav je novi doktor?", a ovaj odgovori: "Ah, kao i svi drugi, nije me ni pogledao."


Promijenili smo doktoricu. Cijela obitelj, skupno. Nekad smo rodbinski bili vezani za ambulantu u drugom kvartu, no rodbina je sada u penziji, i ostale su nam samo velike gužve, dugački redovi i telefoni na koje se nitko ne javlja. Naša nova ambulanta drugi je svijet. Preporodili smo se. Osim što je ljepša, novija, čišća i praznih čekaonica, jako nam je blizu. Posjet liječniku tako ubacimo između kupnje novina na kiosku i mlijeka u dućanu, ili ako pobjegne bus pa je novi tek za 15 minuta.

Jučer sam bio premijerno, s tri problema... ne mogu hodati (stopalo, koljeno), disati (devijacija septuma), a imam i nekakvu crvenu piknju na dlanu. I kaj da vam velim - nije me ni pogledala. Kao i svi drugi: "nije ti ništa", preporučila kremu, napisala uputnicu i to je to. Hipohondru premalo.

Čovjek zapravo želi samo malo pažnje. Svi bruje o tome kako je ljudsko tijelo čudesan stroj - nije li onda prirodno očekivati bar minutu-dvije čuđenja i divljenja? Ako je već preventivna zabrinutost odviše pretjerana.

Sva sreća pa poznajem dosta doktora.

Kao što pravi hipohondar skuplja simptome bolesti istim tempom kojim o njima čita u medicinskoj literaturi, tako oko sebe skuplja i dr.med. frendove.

Što prijatelja, što poznanika, imam ih petnaestak oko sebe. Dugo sam ih skupljao i ne planiram ih se tako brzo odreći. Svakog zovem jednom tjedno - da ostanemo u kontaktu. Da ne bi ispalo da zovem samo kad nešto trebam (svaki drugi tjedan). Imam ih na svim granama specijalizacije; od opće medicine do endokrinologije. Fali mi još samo ortoped i ginekolog. Tek onda ću mirno spavati. Zapravo, ne... tek kada će uz mene mirno spavati možda... psihijatrica - reći ću u svjetlu najnovijih poznanstava.

- 13:18 - Stavi u košaricu (10) - Sadržaj košarice - Blagajna

05.03.2013., utorak

Sretan film

Pogledao sam prekjučer film "Gđica Potter". Činio se kao jedan od rijetkih koji idu samo sretnom putanjom. Znate već, u većini filmova likovi loše prosuđuju, napuste skupinu, slušaju srce ili intuiciju kad je to najmanje potrebno, skrenu lijevo umjesto desno, gore umjesto dolje. K tome se još uz put pojavi i koji negativac, ili izdajnik, koji osigura da radnja filma zajedno sa srećom naših junaka ode u neizvjesni avanturizam pun strepnje, straha, borbe i nepravde s kojom se prosječni gledatelj ne može pomiriti. Pa bodri svoje junake, navija, skače, viče, a sve kako bi na kraju što više uživao u pobjedi pravde, dobra ili čega već što mu je na početku bilo ponuđeno. No, kad bi analitičan gledatelj jednom izvagao što je sve morao proći da bi uživao u sretnom kraju... vjerojatno se ne bi pokazalo isplativo.

Volio bih jednom uživati u filmu, sretnom filmu, bez okrutnih zapleta, intriga, nepravdi i svega sličnoga. Samo sreći, od početka do kraja.

Gđica Potter je crtala i pisala slikovnice za djecu u doba kada je takvo što bilo neuobičajeno za žensku osobu. Ipak je dobila priliku, izdala slikovnicu, postala hit. Uslijedili su nastavci. Do trećeg se već prilično zbližila s izdavačem i, iako je godinama prije bila odlučila da se neće udavati, pristala na njegov upit. Bila je sigurno već prva trećina filma i, ako postoji pravo vrijeme za zaplet, to je bilo tada. No, idilu je uzdrmao tek njen otac koji nije htio dati blagoslov tom braku, ali i on se brzo smekšao i postavio uvjet da književnica i izdavač moraju provesti odvojeno ljeto pa ako njihovi osjećaji i tada ostanu dovoljno pozitivno uznemireni, više neće protusloviti željama svoje kćeri.

Glazbena pozadina tek se još uznemirila kad je Potterova s roditeljima odlazila na ljetnikovac, a njen izdavač, činilo se, nije je došao ispratiti. Pojavio se ipak u zadnji čas, a dim lokomotive sakrio je u to vrijeme neprikladan poljubac dvoje zaručenih.

Oči su mi se malo zacaklile, možda je to "taj" film, sretan film! Tri mjeseca će uz redovito dopisivanje brzo proći, njihova ljubav dodatno se ražariti - prostora za preokret i zlu kob jednostavno nije bilo. Osim preljuba koji u danom okružju nije bio izgledan.

Uskoro su ipak pisma izdavača prestala stizati. Stiglo je samo ono njegove sestre s viješću da je bolestan. Zaručnica je hitro napustila ljetnikovac, ali samo da bi ga našla mrtvog.

To je bila ta nesreća bez koje filma ne bi ni bilo. Dalje je sve opet išlo "kao po špagici" (*). Kako je zarađivala enormnu količinu novaca od svojih uspješnica, kupovala je farme kojima su prijetili politički kapitalistički trendovi prodaje i usitnjavanja nekretnina. Sačuvala je englesku poljoprivredu i nakon 8 godina udala se za prijatelja.

Da nije bilo smrti prvog zaručnika, bila bi to idila, od početka do kraja. Za jedan film po istinitim događajima, zapravo s neuobičajeno puno sretnih trenutaka. Ali premalo ako se mene pita.

Treba nam sretan film. Onaj koji počinje s količinom sreće s kakvom najpekmezastiji holivudski film završava.



Hepistart, hepizaplet, hepivrhunacradnje, hepiend.

Znam da vam se čini dosadnim, ali obećajem vam priču za dugometražni film bez ijedne trunke nesreće, preokreta, intrige, spletke ili bilo čega što bi i na sekundu moglo narušiti sreću junaka filma.

Toliko sreće da ćete biti sretni što živite stvarne živote.

- 13:31 - Stavi u košaricu (7) - Sadržaj košarice - Blagajna

< ožujak, 2013 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Loading

junac04 pri yahoo.com


- Tko je?
- Nitko, prijatelju, samo koraci u noći.


Koji smo kurac mi! Po nama se ništa neće zvati...

Tribuson


Nekad je jednostavnije odustati.

Iva


"Life," said Marvin dolefully, "loathe it or ignore it, you can't like it."

Douglas Adams

Šima 2010./2011.
Šima i Ribac 2009./2010.
Šima i Ruska 2008./2009.
Smisaoživota42 2007./2008.
Bamby 2006./2007.

Do povećanja popularnosti i broja redovitih komentatora, tron drži Šima i natjecanja se neće niti održavati.

.