Kak to da nema nijedan post blogera ili blogerice, tekst novinara, kolumnista, roditelja, koji se žali kako njegovo dijete plače i kako mu je neugodno pred drugim roditeljima čija su djeca mirna?
Ne bi li, kao jutros u ambulanti, roditelju koji ne može ni nakon 10-ak minuta smiriti svoje dijete trebalo bar malo biti neugodno? Ako ne već zbog buke koju stvara, onda barem zbog možebitnog pomankanja roditeljskih vještina.
Bubicu mi je u uho stavio doktor koji je na sestrino pitanje: "Zašto dijete toliko plače?", komentirao: "Zato jer roditelji ne znaju razvojnu psihologiju." Možda malo onako patronizirajuće, s visoka, ali da je bilo meni upućeno, upiklo bi me. Pa, stvarno, ne bi li roditelji morali to "držati pod kontrolom"? Sigurno postoje knjige i knjige za trudnice i majke, u kojima je ta tema obrađena bar donekle.
15 klinaca je mirno čekalo i sjedilo s roditeljima, jedino ovaj je urlao ko slon. Na kraju, kako to obično biva, zbog deračine je pušten preko reda jer je ometao ispitivanja sluha koja se na otorini rade.
Ja sam tamo pak bio radi nosa i devijacije septuma na koju sam oduvijek sumnjao.
- U čemu je problem?
- Cijeli život mi je zaštopan nos.
I tako i bi, službena "Anamneza i status":