Pogledao sam prekjučer film "Gđica Potter". Činio se kao jedan od rijetkih koji idu samo sretnom putanjom. Znate već, u većini filmova likovi loše prosuđuju, napuste skupinu, slušaju srce ili intuiciju kad je to najmanje potrebno, skrenu lijevo umjesto desno, gore umjesto dolje. K tome se još uz put pojavi i koji negativac, ili izdajnik, koji osigura da radnja filma zajedno sa srećom naših junaka ode u neizvjesni avanturizam pun strepnje, straha, borbe i nepravde s kojom se prosječni gledatelj ne može pomiriti. Pa bodri svoje junake, navija, skače, viče, a sve kako bi na kraju što više uživao u pobjedi pravde, dobra ili čega već što mu je na početku bilo ponuđeno. No, kad bi analitičan gledatelj jednom izvagao što je sve morao proći da bi uživao u sretnom kraju... vjerojatno se ne bi pokazalo isplativo.
Volio bih jednom uživati u filmu, sretnom filmu, bez okrutnih zapleta, intriga, nepravdi i svega sličnoga. Samo sreći, od početka do kraja.
Gđica Potter je crtala i pisala slikovnice za djecu u doba kada je takvo što bilo neuobičajeno za žensku osobu. Ipak je dobila priliku, izdala slikovnicu, postala hit. Uslijedili su nastavci. Do trećeg se već prilično zbližila s izdavačem i, iako je godinama prije bila odlučila da se neće udavati, pristala na njegov upit. Bila je sigurno već prva trećina filma i, ako postoji pravo vrijeme za zaplet, to je bilo tada. No, idilu je uzdrmao tek njen otac koji nije htio dati blagoslov tom braku, ali i on se brzo smekšao i postavio uvjet da književnica i izdavač moraju provesti odvojeno ljeto pa ako njihovi osjećaji i tada ostanu dovoljno pozitivno uznemireni, više neće protusloviti željama svoje kćeri.
Glazbena pozadina tek se još uznemirila kad je Potterova s roditeljima odlazila na ljetnikovac, a njen izdavač, činilo se, nije je došao ispratiti. Pojavio se ipak u zadnji čas, a dim lokomotive sakrio je u to vrijeme neprikladan poljubac dvoje zaručenih.
Oči su mi se malo zacaklile, možda je to "taj" film, sretan film! Tri mjeseca će uz redovito dopisivanje brzo proći, njihova ljubav dodatno se ražariti - prostora za preokret i zlu kob jednostavno nije bilo. Osim preljuba koji u danom okružju nije bio izgledan.
Uskoro su ipak pisma izdavača prestala stizati. Stiglo je samo ono njegove sestre s viješću da je bolestan. Zaručnica je hitro napustila ljetnikovac, ali samo da bi ga našla mrtvog.
To je bila ta nesreća bez koje filma ne bi ni bilo. Dalje je sve opet išlo "kao po špagici" (*). Kako je zarađivala enormnu količinu novaca od svojih uspješnica, kupovala je farme kojima su prijetili politički kapitalistički trendovi prodaje i usitnjavanja nekretnina. Sačuvala je englesku poljoprivredu i nakon 8 godina udala se za prijatelja.
Da nije bilo smrti prvog zaručnika, bila bi to idila, od početka do kraja. Za jedan film po istinitim događajima, zapravo s neuobičajeno puno sretnih trenutaka. Ali premalo ako se mene pita.
Treba nam sretan film. Onaj koji počinje s količinom sreće s kakvom najpekmezastiji holivudski film završava.
Hepistart, hepizaplet, hepivrhunacradnje, hepiend.
Znam da vam se čini dosadnim, ali obećajem vam priču za dugometražni film bez ijedne trunke nesreće, preokreta, intrige, spletke ili bilo čega što bi i na sekundu moglo narušiti sreću junaka filma.
Toliko sreće da ćete biti sretni što živite stvarne živote.
|
