Začuđujuće prazne su jutros ulice bile. Ako već nije dovoljno to što je ponedjeljak – dan uvijek poznat po bezrazložnim gužvama, samo zato što valjda ponedjeljkom baš SVI idu na posao, dok se svakim narednim danom sve manje ljudi odlučuje na takvo što (već smo pričali o tome kako su gužve sve manje kako tjedan odmiče, a parkirališnih mjesta sve više)... i ako već nije dovoljno to što je ponedjeljak, s obzirom na centimetar snježnog pokrivača i pahulje u zraku, čovjek bi očekivao bar naznaku kolapsa. Dočekala su ga ipak tek pusta raskrižja i zelena svjetla na semaforima koja kao da su se palila samo za njega i otvarala mu put kako je nailazio. Pomalo sablasno.
Usred sve te pustoši, CD mi je počeo zastajkivati i već sam ga vidio kako se sam od sebe prebaci na AM radio val i kroz frekvencijske šumove začuo glas:
„Junac, ti si ovdje jedini preživjeli muškarac. Uz tebe magnetsku oluju preživjelo je i 100 ženskih, lijepih i pametnih. Ubacili smo doduše i par glupih ali s velikih sisama, pretpostavili smo da nećeš imati ništa protiv. Nema nikakav zadatak ili misiju. Bar zasad. Tek tako, uživaj pa se čujemo za godinu dana!“
Bio sam već u blizini firme pa, rekoh, navratit ću ipak da se uvjerim jesu li svi mrtvi. Parking sam odmah našao. Ušavši u tu reprezentativnu zgradu socijalističke arhitekture, koja je tako brižno njegovala neljudski masivni spoj betona i stakla, nisam uspio razaznati hodaju li to mrtvi ili je to ipak baš običan ponedjeljak. Misterija se razjasnila kad mi je naborana stara babuskara, friško iz groba ustala, rijetke i slamnate sive kose, upalih očiju i crnih podočnjaka, u prolazu samo dobacila: „Kasniš.“
Post je objavljen 25.03.2013. u 09:08 sati.