Snooze
 |
26.01.2013., subota
22.01.2013., utorak
Sažaljenje u talonu
|
Ovaj blog bi se komotno mogao zvati "Kako sam upoznao vašu majku". Samo što ja ne bih maltretirao klince da čitaju sve postove. Možda samo one najbitnije, hihi. Ali definitivno ih ne bih terorizirao s gledanjem mojih snimki u trajanju od 8 puta 24 puta 22 minute... dakle, jedno tri puna dana. No, ostavimo najgluplji koncept neke humoristične serije ikad i vratimo se nalaženju majke moje djece. Polako ostajem bez ideja. Ali to je i poanta. Kad potrošiš svu municiju i izgubiš sve nade, e onda ti u pomoć skoče bijeli konjanici i vilenjačka pješadija. Dobre stvari se uvijek dese kad se najmanje nadaš i tek nakon što si potpuno odustao. Mene jebe taj optimizam. Nikako da odustanem. Čak i kad izgubim svaku nadu, kad sam najviše u kurcu, kroz glavu mi proleti da su upravo to ti trenuci u kojima se neočekivano događa ono najbolje, i tog se trena refleksno počinjem nadati, neočekivao postaje očekivano, a cijela se situacija automatski iz beznadne transformira u "nadnu" i samim time gubi sve preduvjete i idealnu klimu za "ono najbolje". No, dajem sve od sebe, mislim da se apsolutno sve može naučiti pa tako i pesimizam. Dok ne usavršim beznađe, nekakvu taktiku moram imati. Trenutačno je to sažaljenje. Probao sam glumiti frajera, nije išlo. Probao sam s humorom, nije išlo. Pustio sam bradu, ništa. Kosu, ništa. Promijenio sam hod, nula bodova. Mogao bih poraditi na outfitu, ali to je preskupo. Sažaljenje ne košta ništa. Moram samo imati dobru priču. Zasad ima dosta rupa, ali improviziram, krpam ih u hodu. I mogu vam reći da priča kakva god da je, danas, već drugi dan, priskrbila mi je 3 sekunde masaže! Od konobarice! 3 sekunde po 3... ne treba mi puno... 30 će bit dosta hihihi |
17.01.2013., četvrtak
Intervju sa samoubojicom
|
- Ako ne pletem uže, trčim sa škaricama u ruci - rekao je i nastavio vrtiti blještave srebrne škarice oko kažiprsta. - Preferirate neke posebne? - Velike krojačke, rosfraj. Vrlo su oštre, lako se rastvaraju, a i glatke su pa lako skliznu s prsta. - Omče i škarice, dakle. Imate li i omiljene omče? - Brodske, ali ne predebele, one kojima se vežu manje brodice, da je čvor lakše za izvesti. Preferiram klasičan srednjevjekovni. - pokazuje na zid na kojem visi 5 pripremljenih omči različitih veličina, svaka ovješena na svoj čavao. - Što je s rezanjem vena? - Zastarjelo. Žileti se danas jedva mogu nabaviti. Ovi Mach3-4, Sensori Excel, imaju previše britvica i gumica za smirenje kože, pa ne možeš ni doprijeti do vena. Iako nikad nisam bio siguran jesu li to zbilja vene ili arterije. A i ne volim vidjeti krv, otvorene rane. Odsjeku mi se koljena... - Utapanje? - Nemam muda. Kad je more hladno, prođe 15 minuta prije negoli se odlučim skočiti. Kamoli tek s ciglom oko vrata. Ako je uz to voda hladna... Po ljeti... možda. Ali skakanja s mostova, tornjeva i slično, nikad nisam shvaćao. Uostalom, bojim se visina. - Vješanje ili škarice, dakle. - Da, vješanje je najčišće. Kažu da zapravo ni ne umreš od gušenja već od loma kralježnice. Trenutno. Nema krvi, nema vanjskih lomova, ožiljaka. Trčanje sa škaricama mi se najviše sviđa jer u principu niti nije samoubojstvo. Prepuštaš se slučaju, sudbini, nesretnoj zgodi. To je kao kad penzioneri, kad im je dosta života, ušteđevinu troše na avionske karte i lete s jednog na drugi kraj svijeta ne bi li se avion koji put srušio? To je to. Čak je i katehetski prihvatljivo. Donekle prihvatljivo, istina, jer ipak se nadaš lošemu, a to ne može biti bezgrešno, pretpostavljam. Većina penzića si ipak ne može priuštiti avionske karte pa ih zato možete vidjeti kako neoprezno izlijeću na ulicu, prelaze preko crvenog i slično. No, to završi krvlju, a i osjećajem krivnje kolateralnog krvnika koji je imao nesreću upravo u tom trenutku proći kroz semafor. Prilično bezobzirno. Zato su avioni možda bolji izbor. Iako, to je i dalje statistički najsigurniji vid prijevoza. No, kako rekoh, bojim se visina pa mi ni avioni nisu bliski. - Jedrenje se čini kao dobra solucija? - Kod nas su nevere i valovi relativno malih razmjera. A i ne volim spavati na brodu, ljuljaju se cijelu noć, a k tome je i klaustrofobično. - Tablete? - Nisam previše informiran. Ili obrazovan. Ne znam koje tablete, koliko. Mislim da je lako podcijeniti se i time riskirati povraćanje, trovanje, možda i halucinacije. Nisam fan nuspojava. Želim čistu i sigurnu smrt. Tablete bih ostavio doktorima. - I farmaceutima? - Hahahaha! - Malo ste previše izbirljivi, komotni, a usudio bih se reći i bojažljivi za jednog samoubojicu, ne čini vam se? - Živ sam, ne? |
12.01.2013., subota
Lose-win-win
|
Ovaj tjedan je bio Elvisov rođendan, a sinoć u Hard Placeu prigodna svirka njegovog najboljeg domaćeg interpretatora. Slično kao i prošle godine, u isto vrijeme, na istom mjestu. S istim ljudima. Naletio sam na iste one cure kojima sam prošle godine uletio s papirićima s porukom i mojim telefonskim brojem. Pisao sam vam o tome, na jednom je pisalo: Return to sender, na drugom: Are you lonesome tonight? Ovaj put nisam napravio istu grešku, odlučio sam se samo za jednu od njih. A i fore su bile kreativnije. Lord oh mighty, I feel my temperature rising! (Am I hot enough?) 098... A little less conversation A little more SMS 098... Bio sam odlučno usredotočen na jednu, a nasmijale su se obje. Win-win. Priznala je da još negdje čuva papirić od prošle godine. Rekao sam nek me se sjeti kojeg dosadnog i melankoličnog nedjeljnog poslijepodneva, i okrene broj, no odgovorila je da ne smije. Win-win-lose. Frendica isto ima dečka pa bar nisam očajavao da sam se odlučio za krivu. Win-win-lose-win. Za rastanak sam im dao: If your boyfriend doesn't treat you quite as good as he should have.... 098... I vratio se čagi. I razvaljivao sam na podiju. Bio sam siguran da mi neslužbena titula najzabavnijeg tipa večeri ne može izbjeći kad se pojavio neki lik sa sunčanim naočalama s čijih su drškica, kojima se naočale hvataju za uši, visili umjetni zulufi. Bila je to neravnopravna borba i, Beatlesici unatoč, nisam imao nikakve šanse. Pognute glave pokupio sam se prema garderobi. Međutim, tamo nije bilo nikog. Minute su prolazile, skupila nas se tako nekolicina čekajući garderobijerku. Vidjevši da netko mora preuzeti odgovornost, podignuo sam onu šank-pult dasku i preuzeo brojeve i jakne u svoje ruke. Briljirao sam s druge strane garderobe i rijetko kad mi je duša zasjala tolikim sjajem. Žar i trud su bili prepoznati pa sam bio čak i nagrađen s 4,5 kune, i tako ipak kao pobjednik otišao kući. |
08.01.2013., utorak
Koliko dugo veze traju?
|
Taylor Swift prekinula s dečkom. Hodali su mjesec dana, otišli na odmor na Djevičanske otoke, posvadili se i prekinuli. Tako to ide. Nakon mjesec dana upoznaš nekoga i naravno da ti počne ići na živce. To je normalno. Ne kao Marijana Batinić. Ta je već 13 mjeseci u vezi! 13! Pa koje su to fore!? Srodnim dušama toleriram dva, tri mjeseca, možda godina dana ako ona zatrudni, ali ne vidim što ih drži zajedno nakon što dijete krene u vrtić. Bilo je ljeto kad sam Marijanu ugledao na naslovnici novinskog tv programa. Smiješila mi se s loknicama i šeširićem na glavi, i u kratkim hlačicama nedvosmisleno poručivala: ja sam baš za tebe. Nisam iz intervjua uspio razaznati koliko njenu zabavnu i interesantnu pojavu prati slična osobnost, ali tko sam ja da takvoj curi ne dam šansu!? Jedina prepreka našoj tromjesečnoj sreći bila je njena 8-mjesečna veza s nekakvim hokejašem ili košarkašem. Planirali su i ljeto zajedno. Swiftica je nakon novogodišnjeg odmora, i to na Djevičanskim otocima, poludila. Di su ovi bili...na Hvaru? I ništa... Nikakve vijesti... Gubim joj trag... Danas, 5 mjeseci kasnije, ne posustajem, manično tražim po novinama i portalima kakvu vijest o prekidu, ali i dalje ništa. 13 mjeseci! 13! Pa koliko dugo ljudi mogu biti zajedno!? |
