Ovaj tjedan je bio Elvisov rođendan, a sinoć u Hard Placeu prigodna svirka njegovog najboljeg domaćeg interpretatora. Slično kao i prošle godine, u isto vrijeme, na istom mjestu. S istim ljudima. Naletio sam na iste one cure kojima sam prošle godine uletio s papirićima s porukom i mojim telefonskim brojem. Pisao sam vam o tome, na jednom je pisalo: Return to sender, na drugom: Are you lonesome tonight?
Ovaj put nisam napravio istu grešku, odlučio sam se samo za jednu od njih. A i fore su bile kreativnije.
Lord oh mighty, I feel my temperature rising!
(Am I hot enough?)
098...
A little less conversation
A little more SMS
098...
Bio sam odlučno usredotočen na jednu, a nasmijale su se obje. Win-win. Priznala je da još negdje čuva papirić od prošle godine.
Rekao sam nek me se sjeti kojeg dosadnog i melankoličnog nedjeljnog poslijepodneva, i okrene broj, no odgovorila je da ne smije. Win-win-lose. Frendica isto ima dečka pa bar nisam očajavao da sam se odlučio za krivu. Win-win-lose-win.
Za rastanak sam im dao:
If your boyfriend doesn't treat you quite as good as he should have....
098...
I vratio se čagi.
I razvaljivao sam na podiju. Bio sam siguran da mi neslužbena titula najzabavnijeg tipa večeri ne može izbjeći kad se pojavio neki lik sa sunčanim naočalama s čijih su drškica, kojima se naočale hvataju za uši, visili umjetni zulufi. Bila je to neravnopravna borba i, Beatlesici unatoč, nisam imao nikakve šanse. Pognute glave pokupio sam se prema garderobi.
Međutim, tamo nije bilo nikog. Minute su prolazile, skupila nas se tako nekolicina čekajući garderobijerku. Vidjevši da netko mora preuzeti odgovornost, podignuo sam onu šank-pult dasku i preuzeo brojeve i jakne u svoje ruke. Briljirao sam s druge strane garderobe i rijetko kad mi je duša zasjala tolikim sjajem. Žar i trud su bili prepoznati pa sam bio čak i nagrađen s 4,5 kune, i tako ipak kao pobjednik otišao kući.
Post je objavljen 12.01.2013. u 11:57 sati.