- Ako ne pletem uže, trčim sa škaricama u ruci - rekao je i nastavio vrtiti blještave srebrne škarice oko kažiprsta.
- Preferirate neke posebne?
- Velike krojačke, rosfraj. Vrlo su oštre, lako se rastvaraju, a i glatke su pa lako skliznu s prsta.
- Omče i škarice, dakle. Imate li i omiljene omče?
- Brodske, ali ne predebele, one kojima se vežu manje brodice, da je čvor lakše za izvesti. Preferiram klasičan srednjevjekovni. - pokazuje na zid na kojem visi 5 pripremljenih omči različitih veličina, svaka ovješena na svoj čavao.
- Što je s rezanjem vena?
- Zastarjelo. Žileti se danas jedva mogu nabaviti. Ovi Mach3-4, Sensori Excel, imaju previše britvica i gumica za smirenje kože, pa ne možeš ni doprijeti do vena. Iako nikad nisam bio siguran jesu li to zbilja vene ili arterije. A i ne volim vidjeti krv, otvorene rane. Odsjeku mi se koljena...
- Utapanje?
- Nemam muda. Kad je more hladno, prođe 15 minuta prije negoli se odlučim skočiti. Kamoli tek s ciglom oko vrata. Ako je uz to voda hladna... Po ljeti... možda. Ali skakanja s mostova, tornjeva i slično, nikad nisam shvaćao. Uostalom, bojim se visina.
- Vješanje ili škarice, dakle.
- Da, vješanje je najčišće. Kažu da zapravo ni ne umreš od gušenja već od loma kralježnice. Trenutno. Nema krvi, nema vanjskih lomova, ožiljaka. Trčanje sa škaricama mi se najviše sviđa jer u principu niti nije samoubojstvo. Prepuštaš se slučaju, sudbini, nesretnoj zgodi. To je kao kad penzioneri, kad im je dosta života, ušteđevinu troše na avionske karte i lete s jednog na drugi kraj svijeta ne bi li se avion koji put srušio? To je to. Čak je i katehetski prihvatljivo. Donekle prihvatljivo, istina, jer ipak se nadaš lošemu, a to ne može biti bezgrešno, pretpostavljam. Većina penzića si ipak ne može priuštiti avionske karte pa ih zato možete vidjeti kako neoprezno izlijeću na ulicu, prelaze preko crvenog i slično. No, to završi krvlju, a i osjećajem krivnje kolateralnog krvnika koji je imao nesreću upravo u tom trenutku proći kroz semafor. Prilično bezobzirno. Zato su avioni možda bolji izbor. Iako, to je i dalje statistički najsigurniji vid prijevoza. No, kako rekoh, bojim se visina pa mi ni avioni nisu bliski.
- Jedrenje se čini kao dobra solucija?
- Kod nas su nevere i valovi relativno malih razmjera. A i ne volim spavati na brodu, ljuljaju se cijelu noć, a k tome je i klaustrofobično.
- Tablete?
- Nisam previše informiran. Ili obrazovan. Ne znam koje tablete, koliko. Mislim da je lako podcijeniti se i time riskirati povraćanje, trovanje, možda i halucinacije. Nisam fan nuspojava. Želim čistu i sigurnu smrt. Tablete bih ostavio doktorima.
- I farmaceutima?
- Hahahaha!
- Malo ste previše izbirljivi, komotni, a usudio bih se reći i bojažljivi za jednog samoubojicu, ne čini vam se?
- Živ sam, ne?
Post je objavljen 17.01.2013. u 16:25 sati.