Mini rezime

"Više mu koštaju sviće nego torta", komentira ON dok se na TV-u opisuje
lik i djelo "sporogorećeg" pok. Manolića. Svi sve znamo ne bih u analizu.
U susjednoj državi napadnuti naši sugrađani, osude pršte sa svih strana,
tko je dobio, dobio je. "Neka institucije odrade svoj posao" rekoše davno prije.

Jutros izlazim na terasu, a na mom sušilu za rublje ustoličile se dvije krasne
lastavice (to su prve koje sam vidjela ove godine). Utihnula sam da ih ne
prepadnem, a ako su se malo uneredile na štetu moga rublja oprošteno im je.

Šetnjom do dućana naišla sam na kolonu djece i teta iz gradskog vrtića, a u
isto vrijeme nekoliko policajaca i policijskih vozila. Upitala sam policajca što se
događa, jesu li to dica u štrajku pa oni osiguravaju mir i red. Čovjek me zna pa
se samo slatko nasmijao.

Kako je predizborna šutnja ja ću na tu temu i predizborno šutit, ali moram u par
rečenica opisati svoj vikend pohod Metropoli.
Krenuli u petak rano uobičajenom vožnjom i stajanjem.
Odmorište Skradin kava i šetnja, nastavak vožnje do kruljenja u želucima, da ne
bi bilo iznenađenja, stajanje kod Macole, okrijepili se, prošetali radi istezanja
koštica i nastavili do Karlovca. Obavili neke posliće, prošetali, popili piće u nekom
kafiću koje smo čekali dosta dugo i nastavili prema Zagrebu. Stigli na vrijeme na
"punjenje baterija".

Subotu odredili za obilazak grada, bilo je šušurasto a znate i zbog čega. Svi bi se htjeli
pokazati kao najbolji, a mi smo bili najbolji jer smo uživali u društvu, šetnji, tržnici,
ogradi na Markovu trgu koja mi je fascinantna. Da se mene pita poradila bih na visini
ograde i stavila "vječni ključ"..., a ne pita me nitko.

Prošli smo pored Muzeja prekinutih veza, ali ovaj put nismo ulazili u muzeje i galerije
jer smo imali prioritete, a meni je polako "curila baterija" a to je alarm za pratitelje, nije
lako babu nosit na leđima, a parking skroz na drugoj strani.

Nedjelja dan rastanka i odlaska na jug. Odlučili u povratku posjetit moju rodicu u zaleđu
grada na obali. Uživali s njom i njenom obitelji do kraja dana. Sve što je lijepo je i kratko (ne u
svakom slučaju), povratak kući svojoj. Moja susjeda preko puta se potrudila da provjetri
kuću, donijela i kolače da se zasladimo kad dođemo.

Danas sam ga pobijedila na karte, odložila zimsku odjeću u zamjenu za ljetnu, bojim se da
ću sutra opet biti s glavom u ormaru vadeći nešto toplo.

A sutra..., komu Bog da i sreća..., ne nužno junačka, živi bili pa vidili, a Bože ti vidiš i znaš,
šta ću te ja učit.

Sutra ako budem živa, a imam namjeru biti, prvi put ove sezone punim paprike, mislila sam
i neku malu torticu napravit i otvorit šampanjac neka se nađe, netko će sigurno imati razloga
za slavlje naše je da se gostimo dok imamo s čim.

Do nekog novog čavrljanja jer će sigurno do tada sve biti novo, živili u zdravlju:))))