Ah, nedjelje su idealan dan za započinjanje nečega čega se planirate držati! Zaboravite ponedjeljke, oni nose onaj „smrad počinjanja“ koji nikako nije dobar.
Jučer, krenuvši se naći s M. u grad nisam planirao ići pješke. Ipak jesam, jer mi je on javio da nije stigao na jedan bus i da će na drugi (koji je,u međuvremenu, kasnio, hehehe). Taman sam izašao bio iz zgrade kad mi je javio da će kasniti. Suočen s viškom vremena, odlučio sam krenuti pješke u grad. Ništa novo, pa išao sam milijun puta…
Da. Nisam ni do Lisinskog došao, a razvio sam neobičnu i tupu bol u trbušnim mišićima. Od hodanja! Ja, koji je prehodao pola Zagreba! I onda sam shvatio da se ne mogu sjetiti kada sam zadnji put išao pješke do grada. Tijelo mi je zaboravilo takav vid rekreacije. Onda sam se sjetio da nisam ni trčao ima sto godina.
Došavši doma nakon izlaska s M., ustanovio sam da sam se previše ulijenio, opet, fizički, a ne samo mentalno. Počeo sam nekontrolirano krasti zalogaje i remetiti si ono što sam izrazito velikim trudom i s puno znoja postigao. Stoga sam sinoć odlučio da danas stvar kreće natrag na svoj prvotni kurs.
Shodno tome, probudio sam se iznimno danas u 8 jer sam tek oko 2 uspio zaspati (ubuduće ću se buditi puno ranije), izletio vani na ulicu, rastegnuo se i trčao. Sve do nekih 9.30… Posjetio Bundek. I nakon te kure rekreacije doručak mi je taman dobro sjeo :D Kažu da je dobro vježbati čim se izvučeš iz kreveta, tijelo nema što drugo trošiti doli zaliha (a njih, fala bogu, još uvijek imam koliko ti duša hoće).
Usput, dok sam trčkarao prema Bundeku shvatio sam da mi je zima jedino draga zbog niskih temperatura. Sve ostalo je bezveze. Vlažno je, mokro, sve se cijedi uokolo i magla se kovitla na sve strane… Baš sam izabrao dobro razdoblje za postati ovisan o rekreaciji: kasnu jesen i zimu! Ne mogu vani, ne mogu uživati u suhoj zemlji i travi, toplini, plavom nebu i dugim danima! :( I zato jedva čekam proljeće i ljeto. Da, umirat ću od vrućine, ovaj stan će se once more pretvoriti u aridne predjele lijepe nam Zemlje, udisat ću barut, a ne zrak, proklinjat ću Sunce i htjet ću zimu natrag, ali barem će dan biti dulji, bit će svjetla, tlo će biti suho i moći su iskoristiti više sati dnevno za lijepe aktivnosti na otvorenom :D Nadam se da će me ova euforija oko rekreacije držati sve do tad, dok to ne postane moguće…
Putem natrag, skoro pred zgradom, naprasno me zaustavila neka starija gospođa pitajući me smije li mi postaviti jedno pitanje, nimalo suptilno mi pod nos gurnuvši letak na kojem je pisalo: „Mislite li da ćete preživjet?“
Nisam joj htio reći da me je kroz „smijem li vas nešto pitati“ već nešto pitala i da stoga njeno pitanje nema smisla. Bacivši letimičan pogled na njezinu fizionomiju, primijetio sam da ne trpi zajebavanja; letak mi je govorio da je bolje da se ne uvlačim u rat argumentima jer ću ga vjerojatno izgubiti, budući da sam bio gladan ko vuk i jurio sam doma pojesti svoju Sensiju. Kratko „ne“ je sve što je dobila od mene. Nije se protivila, dapače, nastavila je vrebati sljedeće žrtve. Pitam se zašto je od toliko ljudi na ulici zaustavila mene. Možda je mislila da sam dovoljno mlad i neoblikovana uma… Ah, what a mistakea to makea!
No, potaknut tim događajem, a i natpisima u novinama, a bogme i vlastitim razmišljanjima, dođe mi sad da napišem pokoju i na tu temu vječnoga.
Iskreno, ne znam kada sam prestao biti religiozan. Negdje tamo malo prije Božića 2009., rekao bih. Tako mi se barem čini. Uglavnom, znate i sami koliko sam prije bio fanatičan… Davio sam vas religioznim postovima, pjevao Mu hvale, mrko gledao ljude koji to nisu radili… Sada sam slobodan od toga. Neki to ne bi nazvali slobodom. Ali trenutno mi ne treba u životu nikakav vid vjerovanja u vrhovno biće koje svime upravlja. Ne osjećam da mi nedostaje, osjećam se predivno, našao sam utjehu u drugim stvarima… Onda kada sam Ga molio da pomogne jer mi je bilo užasno u životu sve što sam dobivao bila je mrtva tišina i natpisi u svetim knjigama da ustrajem i da tišina znači da On sluša i da samo nastavim patiti i čekati spasenje jer će kad-tad doći, da nastavim biti pokoran i da trpim jer On je uvijek sa mnom, pa kad mi je najteže. Well, guess what, nisam osjetio da je itko bio uz mene. Oprosti mi, Ti gore, što sam fizičko biće i što moram osjetiti tog nekog pored sebe i vidjeti da mu je stalo do mene, oprosti što ne mogu živjeti od nekakve apstraktne ljubavi bića za kojeg nisam siguran ni da postoji.
Interesantno da mi je život procvao, da se sve izmijenjalo i da sam postao sretniji nego ikad upravo u onom trenutku kada sam Ga prestao spominjati, ići Mu se moliti i klanjati i patiti zbog Njega i onoga za što su mi drugi govorili da On hoće…
Jesam li Ga skroz isključio iz svog života? Ne znam. Radije bih se svrstao u agnostike, a ne u ateiste. Ne odbijam mogućnost da možda nekakvo biće i postoji. Moju religioznost zamijenio je čisti empirizam. „Pokaži, dokaži, objasni“. I stoga me, kao empirista, uznemirava institucija „čuda“ u religiji. Čitam da će papi bivšem priznati neko čudo (ozdravila časna sestra od Parkinsona, navodno papinom zaslugom) i ta će ga na temelju toga proglasiti blaženim. Smatram da je to pretjerano. Don't get me wrong, bivši papa mi je bio užasno draga osoba, bio je predivan, dobar, požrtvovan i savršen čovjek za takvu poziciju (za razliku od Yode koji je sad na čelu RKC). Ali „čuda“, bilo čija, pa i njegova, ne prihvaćam. Mislim da je za ozdravljenje te časne sestre ipak zaslužniji niz okolišnih i intrinsičkih faktora poput kombinacije hrane koju je unosila i njenih vlastitih obrambenih mehanizama ili nešto treće. Nemam pojma, ali lakše mi je povjerovati da je na djelu bila fiziologija nego božanski utjecaj.
Možda nekima to smeta, možda ne, možda će mi netko sada u uprijeti svoj čvornati prst u facu i reći „told you so“… Možda i neće. Baš me briga. Ako je ovo sve samo faza, proći će. Možda Mu se vratim. Možda se dogodi opet neki switch u mojoj glavi pa se promijenim. Možda se i dokaže da On (ne) postoji. Uglavnom, ono što sam si rekao davno, i toga se držim, je da nema više skrivanja iza nečega što me ne čini sretnim. Ako me odlazak na misu ne čini sretnim, neću to raditi. Ako me vjerovanje u vrhovno biće koje samo šuti i nema ga nigdje kada iz noći u noć reveš u krevetu i moliš ga da ti pomogne, ne čini sretnim, neću vjerovati… Jesam li se osudio na doživotnu muku nakon smrti? Oh, pa to je već čitava nova tema! :D
|