dosadno mi je i vruće...
„Dakle, kao što pokušah reći prije prekida, imali smo praktikum“, nastavila je Ulfuz polako, glasom koji je sveudilj drhtao zbog nagle i neželjene promjene izgleda. „I Miško je kasnio. Javio je bio to jutro kako na Kaptolu čeka bus, a javio je čitavih 5 minuta prije početka vježbe!!! Ajde da mu je to prvi put, pa bi čovjek reko, ali šesti...“
„ŠTO si to promrmljao, dragi Medo?“, pitalo je Vuolka glasom koji je odavao zabavljenost situacijom, iako je oko njih još uvijek ležalo previše udova vražjeg krda. „Mislim da sam čuo spomen jednog od dijelova ženskog rasplodnog sustava!“
„Ma ne, samo. . . Nije bitno. Ustvari“, nastavio je Medo u opreznom tonu, „učinilo mi se da sam vidio nešto čudno dok smo Ulfuz i ja čekali bus ranije tog jutra. Ne znam kako opisati tog čovjeka ali nije mi baš djelovao previše homosapientistički“.
„Misliš, primjetio si rogove i osjetio nesnosan tračak smrada, a kada si se okrenuo da bolje pogledaš, nisi vidio ništa osim neke bakice koja je jurila na bus ali joj je pobjegao?“, ispalilo je Vuolka rafal pitanja dok je Medo začuđeno promatrao anđela, pitajući se kako pobogu on čak i detalje zna. „Da, dobro si vidio, bio je to Durlom!“
Anđeo se očito nadao da će njegova posljednja, teatralno izrečena rečenica ostaviti troje prijatelja bez daha, šokirati ih, možda čak i onesvijestiti. Na njegovu posvemašnju žalost, te na Mihaelovo nervozno odmahivanje glavom da se požuri, anđeo je snuždio krila te ponudio objašnjenje, vidjevši da su svo troje ostali hladni kao izrazito kiseli krastavci na spomen Durloma.
„Durlomi su zlodusi iz Pakla. . .“
„E bilo bi malo čudno da su iz vaše domovine, ne bi li?“, oglasio se sardonično Miško dok mu je Mihael kimnuo glavom, očito sretan što je Miško uspio spustiti Vuolki.
„. . . koje Lucifer koristi kada mu je izrazito lijeno obaviti neki glupavi posao ili kada mu je samo dosadno pa hoće razbibrigu.“, nastavilo je Vuolka, ne obazirući se na uvrjedljivi prekid. „Durlomi su poznati po svojoj trapavosti, a neobično su smotani i obično im sve krivo pođe za rukom, osobno ne znam zašto Luccy koristi te beštije kad nikad ništa ne naprave kako treba...“
„Miško, da ti kojim slučajem ne skrivaš negdje svoje roge, hmmm?“, pitala je kroz smijeh Ulfuz. „Ovo mi djeluje kao tvoj savršeni opis!“
„Nije bitno to sada, bitno je to da je jedan Durlom uzrokovao Miškovo kašnjenje.“, sada se ubacio Mihael koji je očito odlučio pospiješiti stvar, vidjevši da će Vuolki trebati stotinu godina da završi pripovijedati. Ujedno je desnom rukom odvukao Miška podalje od Ulfuzina vrata, boreći se svim silama da ga tamo i zadrži. „Pokušao je gurnuti već spomenutu bakicu pod bus koji je došao i u koji je Miško trebao ući. I uspio je ali ne u potpunosti tako da je bus samo okrznuo bakicu i nastavio nakon 15 minuta svojim putem. Nažalost, bakičin anđeo čuvar se u tom trenutku natezao s drugim Durlomom koji ga je strateški okupirao i ne dopuštao mu da pohita babi u pomoć. Kada je anđelu konačno pukao film i kada je izbo Durloma svojim bodežom, baba je već pala ispred busa. A znamo sve to jer se odvijalo ispred katedrale na kojoj i ovoga trena sjedi jedno dvjesto izvidnika i promatra okolicu, dan i noć. Mislim da sam odgovorio sada na sva vaša pitanja koja jeste ili niste mislili postaviti. Možemo li sada nastaviti konačno??“
Mihaleov glas odavao je krajnje nestrpljenje. Medo je primjetio da je arkanđeo promijenio svoju osobnost u veoma kratkom roku, kao da je netom saznao lošu vijest. Čak je i opazio kako se arkanđelovo predivno biserno lice jedva primjetno mršti prije nego je ispalilo tiradu na račun Durloma. Dok se Medo pitao što li se dogodilo s Mihaelom, Vuolka se oglasilo svojim piskutavim glasom; njemu je, pak, promjena raspoloženja svog nadređenog prošla nezapaženo pored vlastite zabavljenosti situacijom.
„Meni i dalje, Mihael, nije jasno zašto je Pakao izabrao njih troje. Mogli su uzeti bilo koga. A najviše mi nije jasno ZAŠTO su uopće to sve i radili! Pa čemu sve to? Ja vjerujem da je sve to samo Luccyjev hir, a ovo troje su osvojili zgoditak na nastranoj tomboli, to je to, Mihael, jedino objašnjenje. Mihael?“, upitno je završilo svoju misao Vuolka, primjetivši da se arkanđeo naglo ustao, trljajući svoje bijelo čelo jednako bijelim, dugim prstima.
„Nije dobro, Vuolka. Izvještaj sa sjevera Europe. Fides mi se upravo javilo. Pronašlo je Angelus, teško je ranjena, i to Sentinexovom strijelom. Mar i Seln nisu tamo gdje bi trebali biti, a i stražarnica je srušena. Nešto se dogodilo u veoma kratko roku, čim njih dva nisu stigli reagirati. Idemo!“, završio je arkanđeo te povukao Vuolku za sobom, usput se obraćajući Medu, Ulfuz i Mišku. „Vas troje sjedite tu i čekajte, uskoro stiže mali odred mog kontingenta koji će vas odvesti prema Raju. Ne razumijem vašu povezanost s čitavim ovim slučajem, možda je i nema, možda je sve to samo slučajnost, tko zna osim Njega!“
„Znači li to da je Rajarizacija prošla bez problema?“, pitao je u nevjerici Miško Vuolku, ne usuđujući se obratiti Mihaelu. „Idemo k Njemu?“
„Rajarizacija??? Kako odvratan naziv za nešto tako sveto i predivno!“, zgrozilo se Vuolka, tresući glavom kao da mu slova te riječi zveckaju po aureoli. „Da, idete gore, ipak ste samo djeca, iako zločesta, nema smisla niti razloga da dobijete `plač i škrgut zuba`, kako vi to slikovio prikazujete, hihihi. Zbogom, vidimo se Gore!“
Prije nego što su njih troje mogli postaviti pa i jedno dodatno pitanje, a imali su ih i previše, arkanđeo i njegov pobočnik su nestali uz jedva čujni „plop“. Jedino što je sada stvaralo buku na groblju, osim glasnog disanja triju mrtvih pluća, bila je sjenica na obližnjem čempresu koja je živahno žvrgoljila sa svojom susjedom na grani poviše. A trenutak poslije, uz tri još tiša „plopa“, pojavila su se tri umorna i prljavosiva anđela, svaki noseći mali srebrni medaljon oko vrata.
„A tko ste sad pak vi?“, pitala je Ulfuz iznervirano. Očito su joj pošli na živce svi ti anđeli koji se samo pojavljuju i nestaju oko njih. „Što ste nam harfe donijeli?“
„Vaši smo Anđeli Čuvari.“, odvrati jedan od njih, otvarajući svoj medaljon i pokazujući Ulfuz njenu sliku koja je bila skrivena unutra. „Sada vam se smijemo pokazati jer idemo zajedno na isto mjesto. Jest da sam bio uvjeren ako ću provest barem 70 godina na Zemlji ali i 20 je dovoljno. Idemo!“
Rekavši to, svaki anđeo je povukao svog čovjeka.
„Mislim da sranja tek počinju...“, oglasio se Medo cinično, iskorištavajući posljednju priliku da kaže svoju zadnju poluprostu riječ prije nego mu prišiju krilca i tutnu harficu u ruke.
„You got that one right“, odvratio mu je Čuvar, širokim zubatim osmjehom.
|