(Ne da mi se, nemam kad ali evo, dok me niste pojeli... Smatrajte to pauzom u kojoj smišljam u kojem smjeru ovo uopće voditi...)
„Mihael! Izgubili smo Noctifera! Uspio je klisnuti kroz portal prije nego ga je naš odred ščepao. Oprostite...“
„Nemam ti što oprostiti kad ništa nisi skrivilo, Vuolka“, umorno je odvratio arkanđeo svome pobočniku. Bitka sa Sentinexima potrajala je do zore i nije bilo pobjednika; obje strane morale su se skloniti pred danom: Sentinexi zbog Sunčeve svjetlosti, a anđeli zbog bojazni da ih ne vidi netko od ljudi. „Koliku štetu je napravila ta gamad? Koliko vidim, odnijeli su dobar dio duša sa sobom u ono smrdljivo grotlo...“
„Zamolili smo sve duše da se vrate natrag u svoje grobove kako bismo mogli započeti brojanje...“, počelo je Vuolka dok su hodali kapelicom na groblju i čistili ostatke Sentinexa koji su uletjeli kroz razbijene vitraje. „...no prvi rezultati govore o najmanje 120 duša. Nije dobro, jer je bilo i dosta onih koji nisu zaslužili Pakao, a za njih je sada kasno“, tužno je završio anđeo, pustivši da mu krila padnu od suosjećanja. Jedna kristalno čista suza pojavila mu se u oku.
„A ono troje koje smo otkrili onesviještene iza poluizgorenog debla na sjevernoj strani mauzoleja?“, upitao je Mihael, sjetivši se Meda, Ulfuza i Miška.
„Tijelo gujavice, nažalost, nije preživjelo stres.“, odgovori Vuolka, mičući jednu šapu koja je bila srušila kip Djevice Marije. Zbog dodira s kipom, šapa je izgledala kao da je predugo ostala u sumpornoj kiselini, a takvog je otprilike bila i mirisa. „Ali duh u njemu je opstao, tako da sam vratilo čovjeku njegov prvobitni oblik“, ponosno se isprsilo Vuolka. „No nemam niti ovlasti niti moći vratiti ga u život, tako da će morati ostati sa svojim prijateljima u ovom međustanju dok Gospodin ne odluči što s njim. A i onima dvoje sam malo popravilo izgled, doista su izgledali kao stereotip zombija, užasno!“, gadljivo je reklo Vuolka. „Sada izgledaju više manje kao ljudi, dalo sam najbolje od sebe!“
„A naš odred? Koliko?
„Šestero. Upravo putuju na Campus Pacis.“, odgovorio je anđeo kratko, kao da ne želi o tome razgovarati.
„Vodi me k ono troje, molim te“.
„Ovuda...“
„Ššššto se dogoddd....“
„Koje si ti posrane sreće! Koliko puta uopće možeš umrijet i ponovo zapet na Zemlji, mene to fascinira! I još te anđeo mora popravljat, dobro si i ispo na kraju...“, progovorio je Medo, rušeći Miška natrag na drvenu klupicu.
„Dragi Miško! Hihihihihi... Kakav je osjećaj biti ponovo u svome tijelu? Nedostajale ti tvoje bujne lasi?“, pitala je Ulfuz dok je otresala sa sebe staro sijeno i dijelove panja iza kojeg su bili onesviješteni. „Sreća naša da je Mihael stigao dovoljno brzo, inače bi sada uživali u šene panorame u Paklu... A tebe bi dragi Luccy najvjerojatnije silovao od sreće što te vidi, Miško!“
Dok je Ulfuz još govorila, Miško se uspio osloboditi Medovog stiska koji ga je držao zakovanog za klupicu te se spustio na tlo i počeo gmizati po trbuhu prema kapelici, budući je tamo primjetio odbljeske anđeoskih halja...
„Dobro, hoćeš li nam objasnit što pobogu činiš!!“, pitao je krajnje iživcirani Medo, gledajući kako Miško i dalje gmiže, te usput ustima grabi grumene zemlje i zadovoljno ih guta.
„Idm pfhtat Mhfala pfar shfvari!“, odvrati Miško ustima punim zemlje.
„Aha. Ma naravno“, odvrati još iživciraniji Medo, dok je Ulfuz s nevjericom promatrala kako Miško gmiže te se usput tresla od trzavog smijeha, očito se savladavajući da ne počne vrištati. „Lijepo... A da se po mogućnosti ustaneš NA NOGE???“, vrisnuo je Medo i bocnuo nogom Miška po rebrima.
„Kakve nog...? A gle, vidi, stvarno!“
„Psssst!“, psknula je Ulfuz, pokazujući prstom prema kapelici iz koje su upravo izašla dva anđela. „Mislim da idu ovamo! Daj, Medo, kako izgledam?“, pitala je panično, usput popravljajući kosu i gladeći nabore na svojoj izgorenoj odjeći.
„Kao savršeno prezervirani leš.“, odvrati Medo isfrustrirano. „Mora da su te čuvali u Tupperwareu. Nema ti smisla upucavati se anđelu, to i sama znaš. Bespolci su, nikakve im koristi od tebe s bravom, jednako kao i od mene s ključem. Pomiri se s tim. Jedino ga možeš pitat koji deterdžent koristi za haljinu, takvu bjelinu nisam vidio ni na kojoj reklami.“
„Rajoper“, odvrati Vuolka, koje je djelovalo zabavljeno njihovim razgovorom. „Posudilo bih ti ga ali ne smijem, osim što savršeno čisti moju halju, uklanja i sve tvrdokorne grijehe, a tako jeftinu kartu u Raj ti ipak ne želim pružiti, Medo.“, dovrši Vuolka sa širokim osmjehom na licu.
„Nisam si ni mislio. Kakvi poslovi tebe dovode ovdje, Vuolka? Nismo se vidjeli od onog prijema na Vratima kada si me vratilo jer nisam imao sve potrebne kopije za Rajarizaciju.“, upita Medo anđela.
„Po službenoj dužnosti, Medo. Već eonima pokušavamo uhv....“, počeo je anđeo ali je morao prestati jer ga je prekinuo stravični vrisak koji se oteo Ulfuz iz usta. Gledali su je kako stoji pored kapelice i promatra svoj odraz u jednom od malobrojnih prozora koji je ostao čitav. Miško je stajao kraj nje i također se promatrao ali za razliku od nje, nije bio prestravljen nego zadivljen, uzbuđeno se gladeći po mišićima i zagrčući svoju bujnu kosu.
„O Bože...“, uzdahne Medo. Nije znao tko ga više živcira od njih dvoje. Budala koja ne može proći pored zrcala a da se ne zaljubi sam u sebe, ili ona druga koja je prestravljena što konačno izgleda kao žena. Njemu je bilo potpuno svejedno kako izgleda, iako je pretpostavio da je anđeo i njega popravio.
„Nemoj ga zvati, čovječe, osim ako nije hitno. Doručkuje.“, odvratio je sada drugi glas i Medo se osvrne. Iza njega stajao je arkanđeo Mihael, držeći i dalje svoj rubinima ukrašen mač i gledajući prodorno u Meda. „Ti si Medo?“, upitao je kao da je očekivao nešto više od pretilog čovjeka u kasnim tinejdžerskim godinama. „I ono dvoje luđaka su Miško i Ulfuz?“, nastavio je, gledajući kako Ulfuz roni gorke suze nad svojim izgledom dok Miško skida majicu da provjeri jesu li sve pločice na broju. „Strava. Ne znam što Mu je bilo da vas uzme za.... No, vremena je malo, a imam neki osjećaj, i osjećam ga osjećajno jako, da će vaše ispitivanje potrajati unedogled.“
„Ispitivanje?“, uskliknu Medo iznenađeno. „Pa mislih si da je vama i Njemu sve poznato! Kvragu, niste Gestapo!“
„Njega mi ne spominji! A još manje naciste. Toliku hrpu šarlatana nisam doživio još od potopa! Ono što ja znam, On zna. Ono što On zna, zna samo On, to ti je valjda jasno. E pa On je trenutno zauzet jednom puno važnijom stvari i nije mi imao vremena prenijeti sve što moram znati o vama. Stoga, prestani cjepidlačiti i idemo u kapelicu. Tamo ćete mi ispričati vaše priče, svo troje. Nadam se da će mi onda stvari biti malo jasnije jer ovako mi sve ima smisla kao i grudnjak usred pustinje.“, dovršio je arkanđeo tiradu, usput povlačeći Meda prema kapelici. „Vas dvoje!!!“, viknuo je na Miška i Ulfuz koji su iznenađeno prestali sa samosažaljevanjem i samodivljenjem te otklipsali u kapelicu.
„Dobro, tko će prvi?“, pitao je Mihael dok se Vuolka spremalo voditi bilješke. „Dame imaju prednost“, rekao je potom, naklonivši se Ulfuz, dok mu se aureola opasno zaljuljala poviše glave. Uhvativši je prstima prije nego je otpala, vratio ju je natrag. „Želim čuti sve, počevši od dana vaše smrti pa do sada. I koncentriraj se na vas troje, ne zanimaju me pričice tipa ´kupovala cipele u Interspaara´, ok?
„Fine...“, odvratila je Ulfuz još uvijek šmrčući zbog izgleda. „Bilo je to ovako. Toga dana imali smo prakitkum iz kemije i zadatak je bio, ajmo reći, eksplozivan. A Miško je opet kasnio....“
„Bilo je to samo pet minuta!!!“, oglasio se ljutito Miško.
„Bilo je dovoljno da se spotakneš preko asistentice i proliješ joj konc sumpornu kiselinu po kosi, ti konju s dvije lijeve!“; viknuo je Medo prema Mišku.
„Otkud sam ja znao da je taj dan donijela helebardu na posao????“, viknuo je Miško natrag prema Medu i zacrvenio se od bijesa. „Uvijek sam ja kriv, uvijek ˙´Miško ovo, Miško ono...´. Kad je ova tu nešto skrivila?“
„JA?“, umiješa se sada i Ulfuz, „Što sam sad ja napravila? Pokušala utješit jadnu ženu a ona me sjekirom opizdi...!!!“
„Ovo će biti dug proces, Vuolka“, reče Mihael svome pobočniku koji je s očitim žarom promatrao svađu. Mislim da i Njemu nije jasno zašto ovo troje.. TIŠINA!!!“, riknuo je potom na posvađane. „Još jedna upadica i idete u Čistilište na jedno dobro freganje, u redu? Nastavi, Ulfuz“, dodao je kada su se svi smirili. „ Vaša smrt je imala velikog utjecaja Gore, zanima me zašto. Nastavi, dijete...“.
|