Potaknut Nessinim postom o smrti i životu, potaknut nedavim smrtnim slučajem u daljnoj rodbini, padaju mi na pamet svakakva razmišljanja... A takva je najbolje podijeliti sa svijetom dok su još u nastanku, kao takva su sirova i istinska, sve poslije što čovjek napiše mozak je recenzirao...
Pitam se, vjerujem kao i svaki čovjek na ovom planetu, što je to smrt? Kako izgleda? Što se događa? Kako opisati to stanje, kakvo je to stanje, čemu vodi, što nakon? Odbijam vjerovati da naša svijest nestaje zajedno s nama, pretvara se u hrpicu mišićne mase i koštane prašine. I što je to svijest? Nusprodukt komunikacije neurona u mozgu? Ma da! Pa i životinje imaju neurone koji međusobno komuniciraju, kvragu! Može li se svijest poistovjetiti s dušom? Vjerujem da je na ovo zadnje moje pitanje već mnogo puta odgovoreno u raznim filozofskim i teološkim traktatima ali ja nisam čitao niti jedan pa ne znam.
Malo mi idu na živce oni ljudi koji kažu da njih nitko nije pitao žele li nastati i roditi se. Pa kako će te netko to pitati ako NE POSTOJIŠ dok se spermij i jajna stanica ne spoje? Što je netko trebao pitati tatin spermij i maminu jajnu stanicu je li njima uopće tog dana do oplodnje ili nije? Zar je tako teško prihvatiti činjenicu da je to dar što stojiš na Zemlji i dosađuješ svima oko sebe?
I opet ne mogu a da ne povežem ono što učim na PMF-u i ono što učim u Crkvi. „Bog je stvoritelj“, kažu popovi. Znanost kaže: „Život nastade spontanim povezivanjem tisuća nukleotida i na desetke pomno odabranih aminokiselina u jednu RNA koja je ribozim, tj. sama sebe umnožava...“. Onda dođu moderni farizeji i odbacuju znanost kao herezu jer se „ne trudi“ dokazati da je Bog uzeo prstohvat zemlje i smijesio muškarca, iščupao mu rebro i napravio ženu. Znanost poriče Crkvu s argumentom da je to nemoguće dokazati jednako kao što ne možete predvidjeti budućnost sa stopostotnom sigurnošću. Uostalom, što je to Bog? A ja bi rekao i jednoj i drugoj strani par stvari...
Život je toliko kompliciran, to tek vidim sada kada učim molekulanu biologiju... Doslovno na tisuće i tisuće biokemijskih reakcija mora proteći točno određenim redoslijedom kako bi ja narastao za par centimetara! Neka zakaže jedna sitnica i ja ostanem patuljak. Znate li da do prionskih bolesti (znate što su prioni, oni što uzorkuju goveđe ludilo), može doći mutacijom JEDNOG JEDINOG onog malog slovca na DNA (znate i kako DNA često prikazuju: ATGCATGC...), samo jednog od njih desetke tisuća koji kodiraju protein! Zbog toga nastane defektni protein koji vam doslovno razori živčani sustav i vi umrete u agoniji...
I ljudi moji, naravno da Bog nije uzeo šaku zemlje, pljunuo i oblikovao čovjeka!! Niti je točno 168 sati pravio svijet i onda počinuo od velikog posla! Ali je li tako teško razmotriti mogućnost da je samo gurnuo prstom onu prvu molekulu da se „spontano poveže u život“? Što Njemu znači provesti nekoliko milijardi godina da vidi kako će se stvar razvijati kad ionako postoji oduvijek...?
I s tim uvjerenjima ja živim te si govorim kako bi zbilja bilo glupo živjeti ako nakon smrti nema ničega. I zato radije vjerujem u Raj, ne prihvaćajući tuđa uvjeravanja da je smrt apsolutni kraj moga bivanja... Oprostite, ali to neću nikada povjerovati... Nitko od nas ne zna što je poslije... Samo možemo vjerovati i nadati se da Raj ipak postoji... Kažem, sumnja je uvijek tu...
Vidim da se ovo sve pretvara u nekakvo teološko naklapanje oko stvari o kojoj nemam pojma. Nemojte zamjerit ali danas živimo u društvu koje je podijeljeno na grupe i grupice. I svaka grupa želi vladati nad umovima, mislima i osjećajima drugih grupa. Ili si sa mnom ili si protiv mene, tako se danas živi. A ne možemo koegzistirati? Stoga neka onih koji govore da Boga nema i koji mi ponude tisuću i jedan argument za. Ja ću ih saslušati i ponuditi protuargument koji je meni dovoljan: „Ja vjerujem u ono što vjerujem. Doviđenja.“ Ali me NEOPISIVO živcira kada netko napada ono što je drukčije od njegovog razmišljanja. Na primjer... Šećem po blogovima nekidan u potrazi za nečim i naletim na neki antifan blog o Tokio Hotelu. Tip toliko blati taj bend, toliko odvratnih stvari piše da je to za izrigati se... A onda još svako malo spomene katolike, Isusa, Boga i piše vrlo uvrjedljive stvari na tu temu... I isti taj tip koji je izvrijeđao moga Boga i negirao njegovo postojanje napiše malo dalje u postu: „Isuse, kako je ta ženska takva i takva, moj Bože kako je bila zgodna...“... Koji tvoj Bože? Kojeg to Isusa spominješ ako on za tebe ne postoji? Tko je to? Neki latino reper?
Tolika arogancija i tolika mržnja sjedi u ljudima jer su nezadovoljni svojim životom i zavide svakome tko ima iole sređen život, tko se nečemu nada ili živi u uvjerenjima o boljemu sutra. Čini se da je jako teško poštovati drugog čovjeka i njegova uvjerenja, lakše je gađati kamenjem...
I to me sve dovodi do podužeg kraja. Kao suprotnost takvim ljudima koji su na dobrom putu da postanu beznadan slučaj, postoje ljudi, i ima ih hvala Bogu još puno, koji vole. Ono što sam napisao Nessi u komentaru: smisao našeg života je ljubiti, voljeti. Ako ne volimo, nismo sretni, nismo potpuni... To nisu moje riječi, njih je izrekla ex profa iz hrvatskog koja je bila pravi udav ali među davljenjem se moglo probrati i par pametnih... Ima li išta ljepše kada daruješ cijelog sebe nekom drugom, kada si spreman sve podrediti tom čovjeku? Kada si spreman dati i obje ruke, samo da spasiš osobu koju voliš? Kada imaš s nekim podijeliti najintimnije misli i slušati takve iste misli od druge strane? Živcirati se ako osoba koju poznaš pet mjeseci nije dala niti jedan ispit do sada, brinuti se za život te osobe iako se ona sama ne želi brinuti za sebe jer misli da je nitko ne želi? Sve su to stvari koje počivaju na ljubavi... A na tome se temelji čitav nauk Crkve, to je njena suština. Stoga čak i ako ste ateist, a volite neizmjerno, na dobrom se putu prema Raju:)
P.S. oprostite zbog svog ovog religijskog davljenja ali osjećam potrebu da ljudima kažem na čemu sam ja, i da vas natjeram na razmišljanje. Kako već rekoh, lijepo je ili barem pristojno saslušati. Eto, zasada više neće biti sličnih tema, osim ako me opet nešto ne iznervira. Ali dočekat će vas upozorenje na početku:)
|