Učahurena stvarnost
12.04.2006., srijeda
Koncept konceptualnog koncepta
 No offense... :) Neću pisat o tome kako sam jedva dočeko praznike, kako mi je pun racku svih mogućih varijeteta mučionice koju još moram istrpit par mjeseci, kako mi idu na nerve stranci koji se gomilaju u autobusu ko bijesna magarad, onda sjednu kraj tebe i ZASPU tako da ih moraš pošteno podbost da te puste izaći na stanici. Neću napisati da mi se upravo to dogodilo danas i da sam se zapitao je li ja fakat tako djelujem na ljude da zaroknjave kraj mene. Ne želim vam pokvariti večeru i reći kako sam se fenomenalno osjećao dok sam promatrao mlazić slinice kako curi u zakupusanu bradu tog njemačkog tipa dok sam ga slušao kako sanja bratwurste, goleme Bavarke ili ne daj bože svoju ženu koja je sjedila iza njega i nešto diplila na švapskom, misleći da je dragi mužić sluša. I tek kad dam ga opizdio bursom (i to dijelom gdje je bila drška od ombrele), otvorio je oči, shvatio da nije u Alpama i pustio me da izađem. Hvala striček Njemček, next time ćete dobit true pozdrav iz Župe /čim ga smislim/. I tako, danas se trebalo ići na mission impossible u Uvalu na terenski rad iz biologije. Koji bi TOČNO dio biologije tamo istraživali zauvijek će ostati misterij (točnije do 25. travnja kada čemo ponovo probat zajebat atmosferu). Danas je ona zajebala nas. U jednom trenutku nebo je sipalo sjekire i nije mu bilo do zajebancije. Čim je profa javila da ne idemo u Uvalu, SUNCE je granulo, rastjeralo oblake i osudilo nas na blok-sat na kojem smo gledali kazetu o stanju ozona (iz osamdesetih, točnije 1984.) i zagađivanju ko zna čega. Srećom, usud je bio blagostiv pa nas je pripremio na takvo sranje tako što nas je uputio na izložbu konceptualne umjetnosti. Vidjeli smo bazenčić s potopljenim i neppotopljenim brodima te jednom ogromnom zelenom zunzarom (koja se u to uklapa jednako ko ja u izvedbu Labuđeg jezera) koja samo autoru otkriva smisao. Zatim smo vidjeli hrpu zemlje u koji je neki anthropos - struthon (iliti čovjek – noj) jednoć davno zabio svoju slinavu glavu (jođ se vide tragovi dotične izlučevine). TO predstavlja blahblahtrućtrohkenjgnjah, rekla je kustosica i odvela nas do projektora koji prikazuje tipa koji oblači pancirku i prima metak u trbuh (i onda se neko žali da se mladi ubijaju, pa pogledaj gdje nalazimo inspiraciju!!). Fenomenalno, poruka je ta da je pucatelj napravio kažnjivo djelo. Ko bi reko... Za kraj smo svjedočii feomenalnoj monografiji koja se sastoji od četiri velike, bijele, PRAZNE stranice s dvije fusnote o fusnotama. Šteta kartona. Zaključak: treba zakonom zabraniti gluposti koje ljudi smatraju umjetnošću. Likovna umjetnost je kad dundo ili tete naslikaju sliku tako da ne možeš reći radi li se o fotografiji ili slikanju. Tu NE spadaju broke s pišinom, jedenje kruha uz poluizgladnjelog čaglja ili tiskanje monografije bijelim slovima na bijelom papiru. Nek mi oproste svi pobornici modernih umjetnosti ali meni sve to sliči na deep shit. I tako, danas sam odlučio arhivirat sve dosad objavljenje postove na hard, tako da bi eventualno u devedesetoj mogao izdat sabrana djela postova iz mladosti. Nešto poput Adriana Molea, samo s lokalnom tematikom. Inače, pišući ovaj post, bio sam prisiljen sto tisuća milijuna puta minimizirat Word jer mi je kroz sobu promenada. Još se očekuje dolazak jednog kruzera, mislim da je sve ostalo prošlo. Kako da čovjek ima privatnosti a da drugi ne skontaju da pišeš nešto privatno (relativan pojam, ovisi kako se gleda) i da poslije ne provode sate i sate pokušavajući probiti šifru na Wordu i otkriti tvoje skrovite tajne. Evo sad je prošo tata, jednostavno zuji ko muha bez glave, mama traži peglu, rodice su nespretno pokušale looknut preko ramena mi, tetak je ko fol gledo laptop jer si misli kupit takav, mačka je oblizala cijeli ekran jer je lovila kursor ( i usput gledala pišem li o njoj), fale još samo Japanke da to sve fino dokumetiraju fotografijom..... Idem spavat jer ću inače napravit masakr u familiji. Snovi su još jedino mjesto gdje sam relativno svoj (ali u zadnje vrijeme počešće sanjam stvari koje me jednostavno zgroze kad se probudim. Neću vam reć koje, to ostavljam za next time). Budući pišem ovo u deset i dvaes, fiat vobis levis nox! |