Jezdimir Uskoković je Žena Glava!

Sjećam se, u vrijeme kad sam bila predsjednik suda, jedan kolega sudac mi je došao s problemom u vezi slučaja silovanja. Naime, bio je tako neki gospon od kojih šezdeset i više godina, koji je naumio silovati jednu gospođu sličnih godina, na nekoj livadi. Trajalo je to sat vremena, ali nikako obaviti, jer, eto, erekcije niotkud. Kaže meni kolega da će on to suditi kao neprikladan pokušaj. Pa ne znam baš jel bi to bio neprikladan pokušaj, kažem mu ja, to bi značilo da nitko drugi pod istim uvjetima ne bi mogao izvršiti djelo, a baš i nisam sigurna da je tako! Ma daj, veli mi on, to su godine, a to je bilo po zimi, znaš li ti što je zima...? Ha, dobro, kažem, ti o tim stvarima svakako znaš više od mene, što ću ti ja sad tvrditi...

I tako je on to sudio za neprikladan pokušaj, i to su mu lijepo po žalbi na Vrhovnom sudu ukinuli i vratili natrag. Nakon toga je opet došao k meni, kaže mi, ma ja ću to opet suditi za neprikladan pokušaj, jer to je upravo neprikladan pokušaj, pa nek mi opet ukinu! Dobro, velim mu ja, sudi tako, bar ćeš se riješiti predmeta kad ga daju drugom vijeću. I tako je prošlo neko vrijeme, već sam i zaboravila na njega, kadli evo ga opet.

Znaš, kaže mi, nisam opet sudio kao neprikladni pokušaj, neka im bude, ali da znaš da sam prokužio u čemu je stvar. Oni na Vrhovnom sudu su svi stariji od mene... kad bi prihvatili da je to neprikladni pokušaj, priznali bi i da nitko pod tim uvjetima ne bi mogao! Pa dobro, ako im to treba da im bude srcu lakše, neka im, ja znam, a znaju i oni da je to bio neprikladan pokušaj...

Dakle, sad ćemo reći nešto o načinu izbora predsjednika RH, reče nam sudac Upravnog suda u sklopu predavanja o Ustavu, pa nastavi: Pitao sam to na ispitu jednu kolegicu baš onaj mjesec kad su bili izbori, pa nije znala... Velim joj, pa, joj, kolegice, kako ne znate, to vam je bilo sad po svim novinama... Znate što mi je rekla? Rekla mi je da nije čitala novine, jer je učila za pravosudni! I sad vi nešto recite na taj argument...

...sigurna sam da ovdje redovito dolazi bar nekoliko ljudi koji se vole nasmijati mojim autoironičnim osvrtima na svijet kao takav, i na moj ničvredni mali život.

To mi je vrlo drago, jer mu se i sama vrlo često smijem.

Međutim, zadesilo me jedno događanje koje se zove 'seminar za stručno osposobljavanje odvjetničkih vježbenika za polaganje pravosudnog ispita u organizaciji Hrvatske odvjetničke komore', događanje naporno upravo koliko mu je i sam naziv naporan. Traje dva tjedna, od, pazite sad, osam ujutro do osam navečer svaki dan, s pauzom za ručak od 45 minuta, i pauzama od pet minuta između predavanja koja traju sat i pol! U tih dva tjedna, suci Vrhovnog i drugih sudova ispredaju kompletno gradivo propisano programom za polaganje pravosudnog, dakle gradivo koje odgovara onome predviđenom za dvije-tri godine faksa.

Ovo zadnje djelomično zato što smisao za humor više nemam jer su zahtijevali da ga predam pravosudnom policajcu prije ulaska u prostorije komore.

Kažu, ne smije se s tim unutra.

Ali, ljudi, nemojte odustati od povremenog svraćanja ovamo jer vratit ću se ja kad me otpuste iz bolnice nakon ovog, oporavit ću se, i kad sudskim putem vratim gorespomenuti smisao, onda ću...

OH, NE, VEĆ ZVUČIM KAO ONI!

NEEEEEEEEeeeeeeeee...........

Kad svisne, ispusti li čovjek neki zvuk ili ne?

Ako da, kakav?

Naime, imala sam s jubavnajvećom neki dan raspravu upravo oko toga što zapravo znači svisnuti. On je tvrdio da to neminovno podrazumijeva zvuk intenzivnije prirode, a ja mislim da mu se to čini samo zato jer svisnuti i vrisnuti zvuče slično, pa onda i izazivaju asocijacije.

Dakle, po mom, svišnjavanje se sastoji u tome da se osoba, eventualno uz duboki uzdah, sva nekako objesi, omlitavi, ostane bez zadnjeg atoma snage, pozeleni, i odustane u potpunosti od toga što ju je dovelo do svišnjavanja, ali sve to u tišini i bez glasa, jer, složit ćete se, jednostavno više nema snage za nekakve zvukove!

Po njegovom, pojavni oblik svišnjavanja jest sličan tome, ali u nezaobilazni zvuk, koji se on potrudio reproducirati preko telefona, a koji je u njegovoj izvedbi zvučao kao Munchov Krik.

Nakon toga sam otrčala po Anića, pa smo ustanovili da svisnuti znači

Ima li, molim lijepo, netko tko je nedavno svisnuo da nam kaže je li usput vrisnuo ili mu je kakva druga zvučna kulisa (poput dobokog uzdaha, primjerice) ipak bolje legla?

Taj Grdović, koji je to lik.

Trudim se biti širokogrudna i prihvatiti činjenicu da svekoliko mnoštvo posvemašnjih idiota hoda ovom našom zemljom, a time i (čisto statistička nužnost) određeni postotak i po našoj samostojnoj i od stoljeća sedmog, ali, mislim, jebemu!

Dobrodušno sam stvorenje, i moje srce uvijek traži isprike i opravdanja za javne individue kojima je uskraćena pretplata na Zdrav razum i Pikule na broju, ali me ipak razjezi kad neki glupan čak nema niti onu jednu pikulu, koja će mu prišapnuti kad treba zavezati gubicu, pokriti se perajom preko glave i zaroniti ispod razine medijske prašine, nego se izdiže gordo i ponosito, spreman svako malo ispaliti opravdanja koja se međusobno natječu u dirljivosti i neuvjerljivosti.

Pojma nemam o pojedinostima ovog zadnjeg Grdovićevog uratka, jer nemam naviku kupovati 'časopise' koji publiciraju materijal za čijanje perja, ali, koliko sam uspjela shvatiti, priča se po kuloarima da je (inače posve oženjeni) Grdović izvanbračno napumpao nekad nekoga. Toliko sam uspjela razabrati iz jučerašnjih Po ure torture, gdje je bila organizirana rafalna paljba gorespomenutih dirljivo-neuvjerljivih opravdanja, među ostalim i na tu temu.

No dobro, čovjeka je nezgodno prišarafilo, što danas nije ništa škandalozno, niti je on, znamo svi dobro, jedini koji šprica i zalijeva po tuđem voćnjaku dok njegove jabuke trunu. Ali, za dobrobit vlastitog imidža, netko bi mu trebao pokazati kako da, umjesto da se zakapa sve dublje u još toplo govno, pokuša nekako povratiti izgubljene simpatije barem jednog dijela naivne javnosti.

Umjesto klasičnih obrana 'svi smo mi ljudi', 'trenutak slabosti', 'kajem se, ali eto...', 'osjećaji su, znate, ponekad jači od čovjeka' i slično, on otvoreno kaže da, gdje god je eventualno nešto niknulo iz sjemena prosipanog po izvanbračnom teritoriju, on će postupiti kako je ispravno. Jer je plemenit. I dobar čo'ek.Krasno, odmah izgleda bolje kad izjavi da doma ima dobru i plemenitu ženu, a on skače preko ograde, ko onaj džukac iz reklame za pseću hranu ('Hajde, skoči, lako je!'). Ne kažem da bi preljub opravdala činjenica da mu je žena dominantna rospija razigrane oklagije, ali se te dvije komponente nekako bolje sljube. A ne: Da vidim matematičara koji će tu formulu objasniti.

Osim što sam se cijela naživcirala na tu izjavu, tlak mi je skočio i na njegov komentar one Formule 1 featuring Alkoholne pare.

Normalna osoba bi, na upit o tome, izjavila kako joj je žao, kako je zbilja počinila totalnu glupost u kojoj su mogli stradati i nevini ljudi, i tu bi još nadrobila nešto od onog gore 'svi smo mi ljudi', 'trenutak slabosti', 'kajem se, ali eto...'.

Ali ne i on.

On kaže da šta je tu je, i šta su se svi toliko uskokodakali, da čovjek više ne može ni dvi-tri bevande popit. Na to ga je jedna od voditeljica odmah priupitala: 'A koliko je ono bilo, Mladene, 2 cijela i...?', na što je on duhovito dometnuo 'Tri manje kvarat' (što će reći 2,75 promila alkohola u krvi), pa se prpošno nasmijao vlastitoj ingenioznosti.A-ha. U Kibidabiji.

Plemeniti čovječe, hajde uzmi nekog da ti revidira svaku riječ koju planiraš iznijeti u bilo kojem javnom mediju, za vlastito dobro i dobro tvoje karijere.

Ove izjave, po besramnosti izričaja uz sam bok Žužulu i Hebrangu, vrijeđaju inteligenciju i dostojanstvo čak i sobnih biljaka, a njihov autor može poslužiti samo za futranje tračerskih časopisa, jer za to je upravo idealan - cijelo vrijeme radi nevjerojatne pizdarije, a toliko je bedast da je na njih zaozbiljno ponosan.

Neću drljati ovdje o tome koliko volim jubav mi najveću, jer ga jednako volim i svaki drugi dan u godini, nego bih se osvrnula na jednu zanimljivost.

Naime, a propos komercijalizacije Valentinova, o kojoj se bezobrazno usudio progovoriti JQ na ovaj sveti dan svih trgova..., kh-kh, pardon, zaljubljenih, jučer mi je u novinama upala u oči jedna zanimljiva akcija.

Na taj način, VIP pruža jedinstvenu mogućnost muškarcima da svojoj voljenoj pokažu da su prelijeni čak i za odlazak u obližnju cvjećarnicu po neki iole personalizirani aranžmančić, ukoliko takav uopće postoji.

Kako sam jedna od malobrojnih sretnica čija testosteronska polovica doista cijeni i njeguje pravu romantiku, a uspješno izbjegava njene trash pojavne oblike, dozvolit ću da me se po tom pitanju proglasi razmaženom, ali - da od tipa dobijem buket ruža s VIP-ovim logom na ambalaži, izletio bi iz našeg odnosa sa svih pet ruža za 91 kunu zataknutih u šupak. Gore bi prošao samo i jedino ako bi mi poklonio ruže s kričavim T logom. Mislim da bi tada zasigurno osvanuli u crnoj kronici kao jedan od onih parova iz Dolkinog subotnjeg posta, gdje bi on, izubijan i bez gornje jedinice i trojke, potresno izjavio novinarima ˝Znam da me ona ipak voli... na svoj način...˝.

Otišla sam u teretanu, a kući sam se, umjesto ugodno iscrpljena, zadovoljna, rasterećena i energizirana, vratila krajnje nedobrog raspoloženja. Što je pošlo po zlu? Nekoliko stvari.

...dan je počeo loše. Kad mi je ujutro zazvonio alarm, najozbiljnije sam pomislila ˝mislim da ovog trena nema te stvari na ovom svijetu koju ne bih dala samo da ne moram sad na posao...˝. Skoro sam zaspala dok sam se umivala, a to i nije baš jednostavno. Umor nije ispario ni nakon kave, što znači da se zadržao kroz cijeli dan. Dakle, loše predispozicije od jutra.Normalan čovjek bi taj dan propustio vježbati, ako mu je već tako loše. Međutim, taj isti čovjek ne propušta ići one dane kad mu je dobro, pa tako može čmrljiti doma kad situacija to iziskuje. Ja, s druge strane, često volim potražiti raznolike izgovore poput uraslog nokta, prekasnog ručka, Ville Marie ili dojave da Zvone Boban više neće raditi Zvoninu Tortu, pa tko hoće zadnju šnitu, neka dođe za pola sata u Boban. Praktični među vama će sad pitati zašto se uopće tjeram, ako mi se baš toliko ne da? Eh, kako ni inače ne volim stvari koje su 'dobre za mene', razvila sam naviku ucjenjivati samu sebe, tako da nešto platim unaprijed, znajući da mi Žumberčanka u meni neće dati da upropastim investiciju. Ako sam platila, idem pa makar sjekire padale.Ok, nisam imala volje, a i bila sam umorna. Ali zašto sam, dovraga, morala jesti onaj kikiriki? Išlo je ovako - došla doma s posla, ručala oko 17.30 i to bez kruha (kao prava kozmo djevojka) i zacrtala si teretanu u 20.45. Oko 19 u dnevnu sobu dolazi čangrizava sestra studentica, otvara veliku vrećicu 'slanih praženih arašida', iskipa si krdo toga u posudicu i sjedne pred telkač.

˝Debeloguza, sve ćeš to pojesti?!˝ - upitam začuđeno.

˝Da˝ - odgovori ona, ˝imaš kaj protiv?˝

˝Nemam˝, rekoh ˝ali ne bih htjela biti tvoja koža˝.

Smatrala sam to vrlo duhovitom izjavom, pa sam ju dodatno popratila veselim smijehom, lupanjem po koljenu, gestom koja bi trebala prikazivati razvlačenje kože na njenoj guzici uslijed praženih arašida, te pojašnjenjem ˝...kužiš foru, ono, ne bih ti bila u koži, ne bih bila tvoja koža, ha, ha...˝. Otprilike petnaest minuta kasnije sam i sama prolazila pored njih, pomislivši ˝hm, pa kad ih je već ona otvorila, da čvaknem jedan...˝ To je, naravno završilo tako da sam pojela pune tri šake.

Kikiriki je inače jedna od onih namirnica kod kojih, kad počnem jesti, jednostavno više ne mogu stati, iako znam da će mi vrlo uskoro biti baš slabo.

Dakako da mi je u teretani bilo totalno škifo u želucu, i da mi se konstantno podrigivalo s okusom po praženih arašidih. Ljudi su vjerojatno mislili da imam neke super razrađene fore izvođenja trbušnjaka, napravim dva, pa zadržim u podignutom položaju, pa opet dva, pa zadržim, a ja sam se, u stvari, nakon svaka dva trbušnjaka morala pridići i podrignuti. So not kewl.Muzika je bila apsolutno očajno nepoticajna. Tko normalan u teretani pušta Noru Jones i Aliciu Keys?! Čak su i trokrilni bilderi pustili suzu na I keep on falling in and out of love with you. Što da vam pričam, ljudi su živnuli na YMCA, to govori koliko je bilo sati...Kao da to sve nije dovoljno, kosa mi je skočila u stav Mirno! kad sam već s vrata skužila da je teretana krcata. Krcatost sama po sebi i nije tragična, ako se radi o kulturnim ljudima koji cirkuliraju po spravama bez puno filozofije i suvišnih pokreta ili riječi. Jučer to nije bio slučaj, jer je većina vježbača spadala u skupinu običnog domaćeg muškog tinejdžera, konkretnije, muškarca u dobi od 15 do 18, a koji se odlikuje slijedećim karakteristikama:DAKLE...

...sumasumarum, samo luđak bi očekivao energizaciju od vježbanja uz ljubavne naricaljke, probavne smetnje i gomile graktavih balavaca koji ti mogu svaki čas stati na glavu dok si na podu, ili te nokautirati utegom nesigurno pozicioniranim u drhtavoj ručici. Došavši rekapitulacijom do srži problema lošeg raspoloženja, mogu se u miru razveseliti kikirikijem.

Pitam prijatelja jel umočio šta neki dan, jerbo je imao randevu sa stanovitom ljepoticom. On mi veli da nije, iz najgoreg i krajnje frustrirajućeg razloga - nije imao 'adekvatan prostor za djelovanje'. Međutim, sad mu je krivo, jer je kasnije od nekih oženjenih kolega saznao da u Dugom Selu kod Bunčića noćenje s doručkom za dvije osobe košta tristotinjak kuna.

Evo, za bolje razumijevanje HTML tečaja, a ujedno i demanti svakom tko misli da FERolege samo sjede u auli fakulteta i da ne bi mogli biti romantični, sve da im u guzicu aploudaju Romantiku za luzere 1.1.

S ThinkGeek-a, uz zahvalu Rojalu sa sirom (koji se, izgleda, mota po ThinkGeek-u), prenosimo Geek Love poem T-shirt:

Bez brige, postoji i ženska varijanta majice za FERolegice. Strukirana. Kewl.

Ponavljači klik na početni stupanj, ili, ako mislite da ste dorasli, na srednji stupanj...

Sad kad sam konačno u rukama imala potpuni šalabahter sa svim uputama, stečeno je znanje trebalo samo aplicirati i, jednom riječju, oduševiti čitatelje likovnom izvedbom. Bez gajenja pretjeranih ambicija, cilj mi je bio oku ugodan izgled, s tamnijim lijevim stupcem i svijetlom sredinom.

Koliki problem to može biti?

Sat vremena nakon sam već bila poluluda, jer, zamislite, ne postoje dvije boje koje dobro pašu jedna uz drugu! Ne pašu tamnocrvena i bež, tamnoplava i siva, tamnoljubičasta i žuta, ne pašu čak ni tamnoplava i svijetloplava!

Sve boje koje imalo pašu su već iskombinirali ovi s blog.hr, te ih ponudili u predlošcima. Ne mogu izmisliti ništa novoga. Uopće ne razumijem kako su ljudi izdizajnirali te blogove. Što god sam stavila izgledalo mi je nelijepo. Kako sad crna podloga kod nekoga izgleda dobro, a kod mene očajno? Kako niti jedna slova ne izgledaju dobro na bež podlozi?

Kad sam došla u stadij u kojem bih prodala i dušu vragu samo da mi nađe nešto pasent, zaklela sam se da ću prve dvije boje, koje budu izgledale iole dobro, odmah ostaviti. Slučajno sam nabasala na neku ljubičastu, iako sam njih u biti izbjegavala, jer sam krajnje taf, i ne želim da mi blog izgleda pičkasto. Ali što ću kad je to jedina boja koja na nešto liči.

Jeremija kao logo u kutu više nije imao nikakvog smisla, jer se, sačinjen od crnih kontura, na tamnoj podlozi uopće nije vidio, pa sam se bacila u potragu za novim logom. Pregledala sam sve digitalne slike od kad je digitalnog fotića u moje srećice, ne bih li našla nešto originalno i efektno. Rezultat samo jedan. Moment, idem si složiti jednu kavicu.

U dijelu koda koji se odnosi na logo (mali trik za prepoznavanje: iznad njega piše LOGO) slavodobitno sam otkrila border:0px solid black - kako 0px znači da okvira uopće nema, ja sam lijepo upisala 5px, solid purple (što je ljubičasto na engleskom) i ENTER ili RETURN mi je priskrbio odgovarajući okvir!

Sad je još samo trebalo pronaći pasent boju za podlogu ispod postova. Uz ljubičastu pouzdano ide samo lila (iako, što je više pouzdano nakon svega?), a ne mogu ni zamisliti pičkastiju kombinaciju od ljubičasto-lila.

Pokušavam na sve načine zaobići opisani tandem.

Na kraju se odlučujem za lila podlogu ispod postova.

Vjerujte, nema druge boje koja se paše uz ljubičastu. Popodne me zove frend, pa ga usput priupitam kako mu se čini. ˝Pa, ono, ok, ali nije li malo prepičkasto?˝ - pita on. ˝Ali ja jesam PIČKA!˝ - viknem. Šefica mi se nalukne kroz vrata i upitno me pogleda. Ono što je tipkala poslije toga mogla je biti jedino obavijest o otkazu mog ugovora o radu. No, imam prečeg posla, blog mi izgleda pičkasto, pa me to i ne tangira previše.

Prespavam tu noć, i ujutro mijenjam sredinu u istu onu bezličnu bež-sivu kakva je bila u originalnom predlošku, jer nitko mene neće zvati pičkastom!!! Usput u ročišnik pišem sama sebi opasku: Skužim da sam si prešarala broj sudnice za raspravu u ponedjeljak, i da više ne mogu razlučiti je li to 3 ili 9, ali boli me briga, imam prečeg posla, blog mi izgleda pičkasto.

Kao finishing touch, ubacujem sve one pizdarijice u kalendarčić, ljubičasto ovo, rozo ono, i odmičem se od ekrana kritički promatrajući rezultat. Može proći.

Sestra mi navečer kaže da joj je novi dizajn totalno glup, da je Jeremija u kutu imao smisla, a da ova glupa kava nema i da je sve skupa krajnje neprivlačno.

Odlazim spavati.

Sutradan mi isti onaj prijatelj kaže da mu je 'ona baba u kutu' bila bolja od ove kave. ˝To nije baba, to je JEREMIJA!!!˝ - zaurlam. Promrmljam nešto nerazumljivo, što se moglo protumačiti kao 'jebite se svi' i poklapam mu. S tom rečenicom završava moja dizajnerska karijera.Ovime završava tečaj HTML kod za totalne tupane. Stojim na raspolaganju za daljnja pitanja, a usput vam dajem slijedeći DZ, kako bih testirala vaše razumijevanje problematike. Ne sviđa mi se boja teksta u okviru na mom blogu. Premalo se razlikuje od ostalog teksta, ali ne bi smjela biti prenapadna. Ukoliko koji od polaznika tečaja (ili oboje) imaju kakav konstruktivan prijedlog, molim predajte vaše odgovore pritiskom na Komentari, u heksadecimalnom obliku, i vaš prijedlog će stajati realiziran na ovom blogu 24 sata od primitka odgovora. Ako me sad pitate što je to 'tekst u okviru', dobit ćete jedan iz zalaganja.

Iako ne vjerujem u boga, vidi mi se da bi me đavo dobro zajebao ako bi me, nakon smrti, stavio da čekam u zagrebačkoj gruntovnici, na šalteru Grad Zagreb, cijelu vječitu vječnost. Osobito ako bi pritom vrijeme predviđeno za odvjetnike stavio na repeat.

S jedne strane pulta horde rogatih zemljišnoknjižnih referenata crvenog lica, nadrkanih do radioaktivnosti, ali među njima nikada nema upravo onog koji meni treba. S druge strane gomile razularenih odvjetnika i njihovih šegrta, svaki odlučan u misiji da upravo on prvi dođe do knjige B52, upravo one koja meni treba.

Sukobljeni tabori neljudskim glasovima spominju jedni drugima spolno općenje s više generacija obitelji u oba smjera uspravne loze. Ja čekam, gušim se od vrućine, jer ne mogu skinuti debelu zimsku odjeću, pošto nemam treće ruke u kojoj bi ju držala. Nakon sat vremena, izlazi moj referent, i kaže Dok ja vrištim za njim ˝ALI REKLA SAM VAM TOOOO...!!!˝, on nestaje u dubini arhive.

Krećem prema izlazu, međutim vrata čuvaju troglavi pravosudni policajci, koji mi, sa širokim smiješkom između svih šest ušiju, kažu: I tu kreće opet sve ispočetka.

Za one koji nisu savladali početnički stupanj, malo ponavljanja ovdje molim

Srednji (između početničkog i naprednog, ne?) stupanj: Red, rad i disciplina!

Dakle, nakon temeljitog proučavanja HTML priručnika, u potpunosti educirana o strukturi dokumenta, njegovoj glavi i zaglavlju na dosadnom tijelu, imenicima, izbornicima i ugnježđenim listama, shvaćam da još uvijek pojma nemam o tome kako pretvoriti cijelu stvar u boju lososa.

Konačno, ljutito u google upisujem #BRLJBR colours, što predamnom otvara čudesan svijet boja, sve sastavljenih od samo crvene, zelene i plave (rbg, da, baš). Ima ih valjda gazilijun, ali, kažu, 216 je sigurnih, koje svaki komad gvožđa može prepoznati, osim valjda onih monitora u boji iz prethodnog posta. Moj žuđeni davinčijev kod #BRLJBR nije ništa drugo doli heksadecimalni oblik izražavanja tih boja, koji, dakle, savršeno pristaje na mjesta u kodu mog predloška, umjesto bilo koje od onih sto nijansa sive. Ubrzo sam otkrila čitave nizove paleta boja s pripadajućim oznakama, koje su raščistile i posljednje trnje na mom put ka nesmetanom ispoljavanju kreativnog dijela misije.

Ipak, još ostaje jedan minor glitch (omanja začkoljica, rekli bismo u slobodnom prijevodu, poštujući duhove hrvatskog jezika). Naime, prije nego izdizajniram svjetsko čudo blog dizajna, morala bih znati koji broj se odnosi na koji dio look-a. Stoga, odabirem najgadniju kričavožablje zelenu #33FF00, i pripremim se mijenjati komad po komad koda, da ustanovim tko tu koga (pitate se zašto kričavo zelena? - pa da bolje vidim *well, duh!*).

U junačkoj dizajnerskoj desnici poigrava Tozova HB, spremna da se poput jastreba obruši na isprintani kod predloška.Nastavljam posao, bjesomučno kopipejstajući kričavo zelenu u razne dijelove koda, a papir sve više popunjavaju nerazumljivo načrčkane natuknice tipa Lagano mi dopižđava kad skužim da toga ima pun kurac, jer svaki drekavi link može imati zasebnu boju, pa sve to pomnoženo sa bar tri – ako je link netaknut, ako preko njega prelazi miš, ili ako ga je netko već oskvrnuo klikom.

Da mi je znati koji idiot je smišljao te gluposti. Nije ni čudo što ferovci čame u auli fakulteta i u nedjelju u 2 ujutro, trebaš biti umobolan da to osmisliš. Onaj tko je rekao da je pravo dosadno očito nikad nije imao posla s ovim sranjima.

Ovrha na pokretninama mi se odjednom učini zanimljivom poput guzice Brada Pitta.

Gle, samo kalendar valjda ima 20 redova - te aktivni dani, te neaktivni dani, te nepostojeći dani, te boja lijeve strelice ako je ne pipaš, te ako je pipaš, te ako si ju već pipnuo, pa sve isto i za desnu strelicu... Visited, hover, active, bla-bla-bla... Argh!

Konačno uspjevam s tim tehničkim dijelom zadatka i sad jasno vidim što trebam promijeniti. Ljute me samo neki dijelovi, koji ubacivanjem kričavo zelene nisu pokazivali aposlutno nikakve promjene. Očito to na što se odnose još ne postoji na mom lažnom eksperimentalnom blogu, iako sam se potrudila složiti dva posta s tekstom u okviru i linkovima, popuniti boxeve i ostaviti sama sebi nadahnute komentare. Sve to naravno daleko od lista blogova, jer ne mogu zamisliti ništa bedastije od onih koji otvore blog i onda za prvi post napišu ˝ovo je moj blog, ne znam još što ću tu pisati, ali valjda budem nešto smislio/a. Hi, hi, baš sam lud/a - puknut/a - otkačen/a˝, over and out.

Uvodna riječ:

Očito je da je blog kao alat napravljen za potpune računalne laike, pa se služiti njime mogu oni koji tek govore hrvatski jezik, dobro vladaju latiničnim pismom, i znaju kliknuti mišem. Međutim, oni s većim apetitima najčešće ne žele da im blog izgleda kao masa drugih, pogotovo kad vide onu informaciju: 156 korisnika ima isti dizajn bloga kao vi. Naravno, uvijek možete naći nekoga tko općenito zna što radi, da vam malo autorski doradi cijelu stvarčicu, ili možda baš vi znate s tim, jer vas je u životu zadesila nesreća tipa studiranja na FER-u ili vas je kakva druga potreba odvela u tom smjeru. Međutim, kako se osoba, koja se dosad služila samo finalnim proizvodima i nikad nije vidjela nešto slično, može bez ikakve pomoći i predznanja otisnuti u te nepoznate hijeroglifske vode?

E pa ovako.

Početnički stupanj: Slušat razum i logiku!

Korak prvi:

Odabirem isti predložak i vidim tamo kod dizajna piše HTML kod predloška. Zvuči vrlo ferovski, to je sigurno to što tražim. Gomila nekih strelica i zagrada, tu i tamo koja riječ na hrvatskom, podsjeća na ono kad smo u sedmom osnovne imali informatiku pa smo učili 'programirati'. Ah, bilo je to doba kad su nam narančasta slova na pretpotopnom monitoru bila jamstvo da je to 'monitor u boji'. Hm, kako je ono išlo? GO TO 10. Sada stisni ENTER ili RETURN. To je ona velika tipka u obliku slova L.Daklem. Go to 10.

Što u ovom predlošku izgleda logično? Ovdje se upravlja izgledom bloga. U redu.

Upisujem GO TO 10 iz čiste znatiželje. Nište se ne događa. Očito taj ćiribućiriba u ovom glupom kodu nema neku težinu. Dobro, vrijeme je za plan A, direktan pristup.

Korak drugi:

Ok. Ajmo recimo ovako. Tu kaže LIJEVI STUPAC razumljivim hrvatskim jezikom. Width:201px;color:#CDB5CD;background-color:none... Znam što su pikseli, pa umjesto 201 upisujem 500. Rezultat: lijevi stupac je podivljao i progutao pola sredine. Vraćam na staro.

Korak treći:

Na puno mjesta u tekstu uočavam dijelove tipa color:#B9B9A5. Očito je da je lojtre sa tom šifrom predstavljaju boju nečega.A, ne, neće mene mašina zajebavati, ja sam jedina u razredu imala pet iz logike u srednjoj školi. Ok, imala je i Zorica iz predzadnje klupe, ali ona je morala odgovarati za pet, to ne računam. Vrijeme je za, što bi moj jubav rekao, inženjerski pristup stvarima.

Korak četvrti:

Printam kod tog predloška, a onda i kodove predložaka koji izgledaju isto kao moj, ali su rozi i plavi. Što li je ovo sjena-sivo.gif? Upisujem u google, izbacuje mi samo bloghr dizajn-pics, iz kojeg jasno vidim da osim sjena-sivo ima i sjena plavo, rozo i zeleno. Umjesto sjena-sivo.gif upisujem sjena-zeleno.gif, i odjednom, na mom bljedunjavo sivom predlošku dvije gadne zelene okomite crte!

Izgleda očajno, ali to je pravi breakthrough! Konstruktivna promjena!

Međutim, jebiga, te crte mi uopće ne trebaju, a očito je da nisu izražene u istom obliku kao color:#BRLJBR (koji mi je od većeg interesa), pa brišem iz koda to .gif sranje skupa s pripadajućom konstrukcijom između dva susjedna točka-zareza – crte nestaju, a ja ostajem sa svojom prvom dizajnersko-programerskom pobjedom: bljedunjavo sivim predloškom, samo bez sjena sa strane koje su ga, naravno, činile ljepšim.

Inženjerski pristup nije upalio, pa prelazim na odvjetnički pristup. Upisujem u google HTML kod. Otvaraju mi se neki priručnici. U potpunosti zapostavljam sav posao nagomilan u hrpama ispred mene i posvećujem se proučavanju te problematike. Bez muke nema nauke.

Mislim da mi se stari utapa u krizi srednjih godina. Otkad smo nabavili ADSL, cijelo vrijeme skida Rokere s Moravu, a onda ih glasno pušta sa željom da proširi glazbene horizonte cijeloj obitelji.

Stara razmišlja o razvodu. Čini se da ne cijeni umjetničku vrijednost skladbe Moj se pevac spanđo sa tvoju kokošku, koja danas, eto, ide već treći put.

Radim mentalnu zabilješku: ZAPROSI, UDAJ, ODSELI.