Za one koji nisu savladali početnički stupanj, malo ponavljanja ovdje molim
Srednji (između početničkog i naprednog, ne?) stupanj: Red, rad i disciplina!
Dakle, nakon temeljitog proučavanja HTML priručnika, u potpunosti educirana o strukturi dokumenta, njegovoj glavi i zaglavlju na dosadnom tijelu, imenicima, izbornicima i ugnježđenim listama, shvaćam da još uvijek pojma nemam o tome kako pretvoriti cijelu stvar u boju lososa.
Konačno, ljutito u google upisujem #BRLJBR colours, što predamnom otvara čudesan svijet boja, sve sastavljenih od samo crvene, zelene i plave (rbg, da, baš). Ima ih valjda gazilijun, ali, kažu, 216 je sigurnih, koje svaki komad gvožđa može prepoznati, osim valjda onih monitora u boji iz prethodnog posta. Moj žuđeni davinčijev kod #BRLJBR nije ništa drugo doli heksadecimalni oblik izražavanja tih boja, koji, dakle, savršeno pristaje na mjesta u kodu mog predloška, umjesto bilo koje od onih sto nijansa sive. Ubrzo sam otkrila čitave nizove paleta boja s pripadajućim oznakama, koje su raščistile i posljednje trnje na mom put ka nesmetanom ispoljavanju kreativnog dijela misije.
Što da kažem, ja sam genije. Nećemo sad o tome kako bi sve bilo puno brže i jednostavnije da sam samo načas skoknula do helpblog-a, gdje bih sve to našla razvrstano po temama, koncizno i praktično objašnjeno narječjem za totalne tupane i očišćeno od dosadnih segmenata, kao što su ugnježđene liste. Ipak sam iznad toga.
Ipak, još ostaje jedan minor glitch (omanja začkoljica, rekli bismo u slobodnom prijevodu, poštujući duhove hrvatskog jezika). Naime, prije nego izdizajniram svjetsko čudo blog dizajna, morala bih znati koji broj se odnosi na koji dio look-a. Stoga, odabirem najgadniju kričavožablje zelenu #33FF00, i pripremim se mijenjati komad po komad koda, da ustanovim tko tu koga (pitate se zašto kričavo zelena? - pa da bolje vidim *well, duh!*).
U junačkoj dizajnerskoj desnici poigrava Tozova HB, spremna da se poput jastreba obruši na isprintani kod predloška.
U taj tren, smetnja - zove jubavnajveća interesirajući se jesam li u velikom poslu. ˝Jesam˝, viknem, i počnem oduševljeno blebetati o tome što sam sve otkrila dosad, te heksadecimalno, bla-bla, te kolorčart, bla-bla, te ugnježđene liste, bla-bla...
˝Hej, hej HEJ!˝, prekine me on, ne baš tako oduševljenim tonom, ˝kakve su to spike?!˝ ˝Kaj, kakve, pa ferovske!˝, odgovorih. ˝Da, to vidim!˝ ˝Pa zar ne bi htio da ja o tome s tobom na istoj razini?˝, priupitam začuđeno. ˝Ne, ne i NE!˝, revoltirano će on. ˝Ma, glupost˝, odgovaram, ˝baš mi se sviđa ideja da se malo upustim u tom smjeru, mislim da bih mogla žicati šeficu nek mi plati neki tečaj, ono, koristit će mi u poslu, ipak su računalni programi autorska djela, pa bi to bilo korisno za licenciranje, a o dizajnu da ne pričam, neki, kako se ono zove, ce-plus-plus...˝ S druge strane žice začuje se KLONG-TUP-KLANG, a zatim i dugački urlik nalik na ono što zamišljam da je sirena Petra Hektorovića u magli. Ah, to je moja srećica bacila slušalicu na pod, pokrila uši dlanovima, i sad urla kontinuirano ne bi li izbjegao čuti daljnje naznake potpune emancipacije njegove drage na području informatičkih dostignuća.
Moram pripremiti kratki tečaj Ženska emancipacija za neznalice 101. Ali sad nemam vremena.
Nastavljam posao, bjesomučno kopipejstajući kričavo zelenu u razne dijelove koda, a papir sve više popunjavaju nerazumljivo načrčkane natuknice tipa
'boja podloge ispod svega osim postova';
'boja podloge ispod postova';
'boja teksta u okviru, ali ne i okvira';
'boja okvira, ali ne i teksta u njemu'; i slično.
Lagano mi dopižđava kad skužim da toga ima pun kurac, jer svaki drekavi link može imati zasebnu boju, pa sve to pomnoženo sa bar tri – ako je link netaknut, ako preko njega prelazi miš, ili ako ga je netko već oskvrnuo klikom.
Da mi je znati koji idiot je smišljao te gluposti. Nije ni čudo što ferovci čame u auli fakulteta i u nedjelju u 2 ujutro, trebaš biti umobolan da to osmisliš. Onaj tko je rekao da je pravo dosadno očito nikad nije imao posla s ovim sranjima.
Ovrha na pokretninama mi se odjednom učini zanimljivom poput guzice Brada Pitta.
Gle, samo kalendar valjda ima 20 redova - te aktivni dani, te neaktivni dani, te nepostojeći dani, te boja lijeve strelice ako je ne pipaš, te ako je pipaš, te ako si ju već pipnuo, pa sve isto i za desnu strelicu... Visited, hover, active, bla-bla-bla... Argh!
Konačno uspjevam s tim tehničkim dijelom zadatka i sad jasno vidim što trebam promijeniti. Ljute me samo neki dijelovi, koji ubacivanjem kričavo zelene nisu pokazivali aposlutno nikakve promjene. Očito to na što se odnose još ne postoji na mom lažnom eksperimentalnom blogu, iako sam se potrudila složiti dva posta s tekstom u okviru i linkovima, popuniti boxeve i ostaviti sama sebi nadahnute komentare. Sve to naravno daleko od lista blogova, jer ne mogu zamisliti ništa bedastije od onih koji otvore blog i onda za prvi post napišu ˝ovo je moj blog, ne znam još što ću tu pisati, ali valjda budem nešto smislio/a. Hi, hi, baš sam lud/a - puknut/a - otkačen/a˝, over and out.
Ok, toliko za ovaj stupanj, ovladali smo teorijom, a uskoro ćemo i praksom, kroz HTML kod za totalne tupane - napredni stupanj!