Pakao, to je zagrebačka gruntovnica, šalter Grad Zagreb.
Iako ne vjerujem u boga, vidi mi se da bi me đavo dobro zajebao ako bi me, nakon smrti, stavio da čekam u zagrebačkoj gruntovnici, na šalteru Grad Zagreb, cijelu vječitu vječnost. Osobito ako bi pritom vrijeme predviđeno za odvjetnike stavio na repeat.
S jedne strane pulta horde rogatih zemljišnoknjižnih referenata crvenog lica, nadrkanih do radioaktivnosti, ali među njima nikada nema upravo onog koji meni treba. S druge strane gomile razularenih odvjetnika i njihovih šegrta, svaki odlučan u misiji da upravo on prvi dođe do knjige B52, upravo one koja meni treba.
Sukobljeni tabori neljudskim glasovima spominju jedni drugima spolno općenje s više generacija obitelji u oba smjera uspravne loze. Ja čekam, gušim se od vrućine, jer ne mogu skinuti debelu zimsku odjeću, pošto nemam treće ruke u kojoj bi ju držala. Nakon sat vremena, izlazi moj referent, i kaže
˝Zašto mi niste rekli da vam izvadak treba za banku? Sad moram ispočetka! Vratite se za sat vremena!˝
Dok ja vrištim za njim ˝ALI REKLA SAM VAM TOOOO...!!!˝, on nestaje u dubini arhive.
Krećem prema izlazu, međutim vrata čuvaju troglavi pravosudni policajci, koji mi, sa širokim smiješkom između svih šest ušiju, kažu: