Jezdimir Uskoković je Žena Glava!

˝Nećeš vjerovati, ali bend je bio na razgovoru s menadžerom! Frajer želi da snime singlicu, sviđa mu se stvar...˝ - govori mi jubavnajveća, u rekapitulaciji današnje kave s prijateljima, bendu kojih, eto, predstoji proboj na hrvatsku estradu. Dečki se odbijaju prodati i ideale zamijeniti šuškama sviranjem po svadbama, a sad im se konačno odškrinuo prozor prema slavi. Prozor prema estradi. Koliko god da je uvlačenje u taj kokošinjac upitno poželjan potez, vijest slavim kliktanjem i valjanjem po krevetu.

˝E, da, i opet su promijenili ime!˝ - dodaje on.

˝Ma sereš! Pa ne vjerujem, opet! Kako se sad zovu?˝ - pitam.

˝Zovu se...˝ - rekne on, i tu nastupi tišina.

Daklem, jubav se ne može sjetiti. Ništa neobično. Znate onaj film, Memento, u kojem glavni lik ima samo kratkoročno pamćenje?

Have I ever told you about Sammy Jenkins?

Vratila sam se u stvarnost. Kako je mogao zaboraviti tako važnu, a u krajnjoj liniji i interesantnu stvar, kao što je novo ime benda kojemu bismo trebali biti najvjerniji grupiji?

˝Ma na vrhu jezika mi je, ali mi je pobjeglo!˝ - viče on obrambenim stilom. Da, kao što i moja sestra kaže - da me sad nisi pitala, znala bih.

˝Ma, joj, evo,evo, nešto tipa Dijaspora...˝ - brejnstorma jubavnajveća.

˝Ma daj, pa ne zovu se dijaspora valjda?˝ - pomažem ja.

˝Ma nije nego... Emigranti? Ne, Direktiva! Ne!˝

˝Ma zajebavaš! Čekaj, kakvo je ime, jel u stilu množine ili...?˝

˝Da, da... joj, čekaj... Devize! Ne! Diletanti! Ne!˝ - ne da se moj borac za sjećanja.

˝Diverzanti?˝ - pitam.

˝Ne, to je i meni palo na pamet, ali nije...˝

˝Nego? Daaaaj, sjeti seeee...˝ - tulim u znatiželjnoj agoniji, prevrćući se po krevetu, gurajući ga. Možda mu treba neko simbolično nasilje da se sjeti. Pokušavam škaljanjem, ali kao i obično kad čačkam jačeg od sebe, dobijem po guzici i molim za milost. Debatu ipak završavamo bez famoznog imena, i okrećemo se TV-u.

˝DISIDENT!˝ - drekne on odjednom. Slika neizgovorljivog imena, autora njegovog drugog rođaka, treskom sleti sa zida.

Aleluja, sveti Gral! - pronađen komad sjećanja mog komada!

Malo razočaravajuće, doduše. Moram priznati da smo mi odbrejnstormali kvalitetnija imena tijekom gologuzog valjanja po krevetu - Direktiva, Devize... fantastično! Zar vi ne bi slušali hrvatski punk bend DIREKTIVA?

A sada, na Fiju Briju 9, kao predgrupa Hladnom Pivu, zagrebačke... DEVIZE!

*jeeeeeee /rulja VRIŠTI u deliriju/*

Ako ima zainteresiranih neko od imena, javite se na mejl radi dogovora oko naknade za iskorištavanje autorskog prava. Samo žurno, još malo pa nestalo!

Naknadno dodano:

neko vrijeme nakon što je ovaj post objavljen, zovem svoju srećicu telefonom. S druge strane žice, nakon mog veselog 'dobardan, voljeni, šta ima?', začuje se: 'Halo?' 'Halo!', rečem, 'to sam ja, tvoja najdraža!' 'Halooo? Tko je to?', kaže on, 'znate, ja imam to stanje, ne znam jesam li vam pričao o tome...?'

Tko je gledao Memento, zna o čemu se radi, a tko nije, krajnje mu je vrijeme.

U svakom slučaju, svoje šprdanje sa vlastitom jubavinajvećom skupo sam platila polsatnim 'razgovorom' u kojem je on bez greške svaku minutu ponovio 'Halooo? Tko je to? Znate, ja imam to stanje, ne znam jesam li vam pričao o tome...?'. Već nakon deset minuta mi više nije bilo zabavno, a nakon pola sata sam lupala glavom u zid i ponavljala, poput Ally McBeal, 'I have my health... I have my health'. Koje u biti ni nemam (v. Box 1).

Ah, obožavano blagdansko razdoblje... Podsjeća nas da još tri-šest-pet je prošlo dana od kad smo se zadnji put zabezeknuli na ulične ukrase i pomislili: ˝Čekaj malo, koji kurac, zar je već TO doba godine?!˝ Orhideja u buketu ovogodišnjeg raspoloženja, oaza dobrote i suosjećanja prema manje sretnima, dragocjeno vrijeme provedeno u krugu srcu najmilijih. A za sve ostalo, tu je Mastercard.

*Kao na filmu, vrpca se vrti nazad, uz pištavo cvrkutanje. Čitava scena se ponavlja, uz zvučnu kulisu Nije u šoldima sve*

Sjećate se one Latinice o ˝dužničkom ropstvu˝? Kao osoba općenito empatična, puna suosjećanja za žrtve bilo koje vrste, mogu reći da gotovo nimalo nisam žalila te dužničke robove kojima banka dere po plaći svaki mjesec, ostavljajući ih bez sredstava za osnovne i proširene životne potrebe. Malo sam se začudila sama nad svojom ledenom hladnoćom, ali sve je vrlo jednostavno. Rijetko kada vam netko prisloni pištolj na glavu, pa vas tako prisili da uzmete kredit. A ako vam se to i dogodi, redovito se prije istog dogodilo nešto čime ste se sami doveli u tu situaciju.

Zločesta banka mi je samo odjednom počela plijeniti cijelu plaću, ja sad nemam za život, tužit se ne mogu kad su odvjetnici tako skupi. Kukuuu-leleeee...

Sjećam se, u toj emisiji je gostovala i neka kokošasta odvjetnica, zbog koje me bilo pomalo sram vlastite struke, a koja je cijelo vrijeme urlala da postoji rok od osam dana za prigovor protiv rješenja o ovrsi - ako isti ne podnesete, rješenje postaje pravomoćno, a vama ostaje da drkate siromašni kurac na bankovni izvještaj s minusnim predznakom, sve to u slobodnom padu s pozitivne nule u bezdan morae debitoris (dužničkog zakašnjenja). Prozvani dužnici su joj redom odgovarali da ˝nisu oni fiškali i da nisu pojma imali kaj da rade s tim papirom˝, pa su ga on i Regica spremili u kredenc ispod Bronhija i Gastala, nadajući se da bu se papir samozapalio. Ili jednostavno rasplinuo ako to jako-jako zažele.

Klap-klap, publiko, molim aplauz sa suzom u oku.

To što je na rješenju pisalo 'protiv ovog rješenja ovršenik može podnijeti prigovor u roku od osam dana', nije bitno.

To što je uzeti kredit nerealne veličine u odnosu na vlastita primanja nebulozno lako, gotovo kao strpati gotov obrok u mikrovalnu, ni to nije bitno.

To što postojanje takvih debilnih mogućnosti kreditiranja ne znači da trebaš uzeti kredit, i da bi bilo zgodno kad bi tu-i-tamo pokoji mali Mujo rekao ˝jebite se svi vi Turci, ja ostajem!˝, ni to nije bitno.

Nije bitno ni to što čovjek uzme kredit na temelju A4 oglasa selotejpom zakeljenog na tramvajskoj stanici kod Cibone, a u kojem piše, pazi sad ovo, 'sklapanje svih ugovora nadgleda i provjerava financijski savjetnik Željko'. Zar ne ulijeva mlazove povjerenja? Kako ne, pa on je Željko, ej! Žeeeljko!!!


Sretan Božić svim ljudima dobre volje, bez obzira na kreditnu sposobnost. U Boga ne vjerujem, ali vjerujem da je, ako postoji, silno ponosan na svoje stado.

Znam da smo razgovarali prije pola sata, al baš ga silno želim nazvati da mu još tu jednu stvarčicu naglasim.

Mobitel mu zvoni duže. Vjerojatno je na pauzi za ručak.

Javlja se.

- Bok. Nije ništa bitno, zovem samo da ti kažem... mislim da sam ti jučer zaboravila reći da te puno volim...
- Joooj, evo, baš sam sad na ručku...

(smijem se)

- Ma znam, i mislila sam, samo sam ti to, eto, htjela reći...
- Znaš, ono, kao u Seinfeldu, George Costanza, gee, thanks...

(smijemo se oboje - on zna da mu volim pričati ljubavne baljezgarije preko telefona, osobito kad je okružen drugima, pa mora odgovarati sa rečenicama poput 'da, i ja bih to tako rekao'...)

- Znam, kao i ono kad mu je rekla I know, I heard you the first time...
- Eto tako, ajde baš super, drago mi je da si mi javila! Znaš sve, ne?
- Ma znam, naravno!
- Čujemo se poslije obavezno!
- Naravno, ajde bok!

Ah... Nitko ne zna reći volim te kao moja jubavnajveća...

Mama u radnoj knjižici ima traljavo i na čudnom mjestu zapisan komadić staža, iz razdoblja kad je koristila porodni dopust iz razloga mene. Sad taj komadić zapinje kao nedopucana kokica u šupljem zubu, svaki put kada se pri poslodavcu zbraja staž.

Poslije ručka i uz kavu, raskupusavam zakone i ostale papiriće iz radnog i mirovinskog, ne bi li prokljuvile što nam (joj) je činiti. Nakon nekog vremena, ona mi s osmijehom kaže:

˝Sad kad te gledam kako mi pokušavaš pomoći s ovim, znaš čega se sjetim? To mi je baš nekako zapelo u sjećanju, vidiš kako čovjek neke stvari zaboravi, a neke mu se urežu u pamćenje... Kad sam još onda (prije 24 godine, op. a.) išla razgovarati s direktorom baš zbog tog komada staža, vodila sam tebe sa sobom... valjda te nije imao tko čuvati... točno se sjećam, imala si onu crvenu kapicu s narančastim rubom, bila si u onim velikim kolicima, odmah pored nas... I dok sam ja objašnjavala toj nekoj ženski u čemu je problem, ti si toliko gukala... Mahala si rukama, sva si se nešto zainteresirala i gučeš li gučeš, kao da silno želiš nešto objasniti. Baš mi je to ostalo u sjećanju...˝

Naravno, kažem joj, to ti je kao u Gle tko to govori – pokušavala sam ti reći ˝Ne, mama, ne, ne, moraš joj objasniti točno, nemoj popušiti to kaj ti ta baba sere, vidim ju da mulja na kilometre! Imat ćeš poslije problema! Pa ću ja za 25 godina morati sređivati ta sranja, a nema goreg od mirovinskog! Ne, mamaaaa, neee! Ak budeš takva, nećeš dobiti popust, znaš!˝

Gu, kažem, i nestane četvrt stoljeća.

Jutro je. Moram oprati kosu prije posla.

Činim to stojećki, na brzinu, izokrenuta nad kadom. Nakon toga stojim pred kupaonskim ogledalom i, sa ručnikom na glavi, stavljam leće. U lijevom uhu nešto mi pucketa. Ništa novo, u brzini nisam dobro isprala sapunicu, ostalo mi je na uhu.
Odlažem leću na trenutak i obrišem uho ručnikom. Nastavim dalje, ali, unatoč šumu koji stvaraju moji vlastiti pokreti, i dalje čujem pucketanje. Stavim desnu leću, a zatim temeljito ispirem uho vodom. Osluhnem na trenutak.

Puc-puc-puc.

Jebemu, pa gdje su mi se zavukli ti mjehurići? U uho, na uho, iza uha?! Pucketaju kao da mi trčkaraju po unutrašnjoj stijenci lubanje. I onda mi stari kaže da njemu već godinama konstantno pišti u uhu... Pa propucala bi si glavu nakon dva dana, ili progutala radio prijemnik, svejedno.

Jutro je, još sam krmeljava i slijepljena poput tek rođenog mačića. Sedam je sati, u ovo doba dana fitilj mi je općenito kratak i od brzogorećeg papira, ne treba me dugo maltretirati da popizdim. Ovo je previše. Najradije bih iskočila troskokom iz vlastite kože ili barem iščupala problematično uho, pa po njemu zavrtila valcer u štiklama.

Trljam krvoločno ručnikom, lupajući se pritom po glavi. Stanem. Uho mi je crveno i bridi. I pucketa. Suze mi navru na oči. Stavljam drugu leću, s namjerom da nakon toga okrenem glavu nad kadu i temeljito isperem cijelu konstrukciju. A onda ju ugledam.

Lijevo od mene, na veš-mašini, ogromna plastična posuda, naizgled prazna. U njoj, nisko, pri dnu, plitak sloj vode. I sapunice. Koja pucketa tiho i umilno. Puc-puc-puc.

Ured u kojem radim nalazi se u neposrednoj blizini dječjeg vrtića. Imamo parkiralište s rampom, koja je do sad radila na principu otključaj - povlači ko konj sa svih svojih pedesetak kila - izađi iz auta - ponovi korak br. dva - zaključaj. Rezultat toga je, naravno, bilo konstantno ostavljanje rampe otključanom iz pukog komfora i/ili lijenosti, tako da su starci malih vrtićanaca svojim autima uvijek pravili nered u, oko i na izlazu iz tog našeg nestretnog parkinga.

Da ih zajebemo, unajmili smo čovjeka da na tu našu hrpu željeza prikopča nekakvu struju. Pa mi samo šćuk-klik s daljinskim, a rampa sama trči.

Ha, ha, kako smo se smijali prvi dan uz kavu, al smo ih zajebali, sve smo ih zajebali, te bezobraznike koji male popišance dovedu u vrtić, pa onda 'samo ću ja na minutu', sva četiri tik-tak-tik-tak, i onda dok ih obuku, zavežu-odvežu cipele, i pitajbogaštojoš, ni ne znam što se sve s djecom radi... Al, da smo ih zajebali, bogme jesmo!

Drugi dan ih je troje zvonilo na portafon. Naime, gospoda/ične su ušli/e u parkiralište iza nekoga tko je ovlašteno i punopravno ušao s daljinskim, nesvjesni postojanja našeg super stroja za trčanje rampe. I što sad nego zvoniti i moliti 'joj, daajte mi otvorite da izađem, neću nikad više, samo sam na minutu, i eto...'. A što ćemo nego ih pustiti, uz prijetnju da im je bolje da slijedeći put ponesu jamb ili karte, jer ćemo ih nemilosrdno ostaviti da čekaju zakračunati, ako treba i cijelu noć.

Slijedeći dan zvonilo ih je sedam.

Jučer smo zaposlili novog radnika. Opis radnog mjesta: Otvaranje rampe onima koji nemaju daljinski, a žele izaći iz našeg parkirališta.

Poznato je kako se, na nepreglednim prostranstvima (da ne kažem bespućima) Interneta, može pročitati zbilja svakakvih tekstova. Uopće me ne čude, niti uzrujavaju, amaterski uratci koji vrve idiotarijama, jer jedna od blagodati tehnologije ujedno i to da svaki lolek danas može negdje na Internet štroknuti ono što napiše. Mislila sam, međutim, da se na stranicama kao što je velebni, širom izreklamirani i svugdje nam pod nos gurnuti T-portal, ipak filtriraju članci.

Toplo se nadam da je slijedeće rečenice na njihovim stranicama ostavio neki haker.

Sporni članak se zove ˝Žene, porno filmovi i nesigurnost˝, objavljen je na T-portalu 30. studenog 2004., a autor je stanoviti I.B. - složit ćete se, već izdaleka, samo po naslovu, vonja na izvrsne provale!

Članak se bavi (nikad ne bih pogodila iz naslova) nesigurnošću koju u ženama izaziva i/ili potiče moderna pornoindustrija, a poglavito onaj aspekt iste koji se sastoji u tome da njihov mužjak voli gledati švedske akcijske filmove.

Kako ja to vidim, autor je člankom, u biti, htio pomoći i savjetovati muškarce, o tome kako da postupe kada njihovoj partnerici smeta što oni gledaju porniće. Ne znam je li, pritom, kao veće idiote portretirao muškarce ili žene.

Svakako je štošta usput rekao o sebi.

Dakle, on se pita:

Već u uvodu, on očekuje da će se njegov prosječni muški čitatelj odmah u startu zapitati zašto bi se on uopće trebao brinuti o osjećajima svoje partnerice? U ovom nastranom metroseksualnom svijetu u kojem živimo, muškarcima se svakodnevno nameće stajalište da, osim što bi trebali lakirati nokte, ići na pramenove, redovito raditi piling lica i tijela i iskazivati VLASTITE osjećaje, moraju također voditi računa o osjećajima svoje partnerice. Ta novotarija, koja je očita posljedica snažnog homoseksualnog lobija u Hrvata, stavlja pred ovodobne frajere neostvarive i nedostižne standarde.

Brinuti se o njenim osjećajima?! Pa zašto? Kako?! Sva sreća, odmah u nastavku je odgovor.


Eto - brinite se o njenim osjećajima, pomozite joj da prevlada vlastite nesigurnosti, ako već ne iz plemenitijih poriva, a onda barem zato da vam se skine s grbače i ne sere što gledate porniće. Tu i tamo.

Nadalje, on kazuje:


U gornjem pasusu, autor već počinje penetrirati u srž problema, u nekoliko postavljenih teza.

1. Dakle, u pornićima su žene zgodne, sićušnih tijela i što većih grudi, pa žene zbog toga imaju komplekse.

Svaka iole razumna žena zna da su, u stvarnom životu, šanse da žgoljavica od 50 kila ujedno ima sise jedva sapete u grudnjak br. 5, realno vrlo, vrlo male. I da si svaka žena, sa relativno skromnim fondom sredstava može napraviti iste takve. Ne znam zašto više žena ne iskorištava tu mogućnost, i zašto autor nije, umjesto što savjetuje muškima da porade na osjećajima svoje partnerice, jednostavno uputio žene na kolektivni boob-job. Bit će da je zaboravio.

2. A-ha, autor ipak kuži da izvan porno industrije žene ne izgledaju tako, što dovodi do toga da se SVAKA PROSJEČNA ŽENA osjeća nesigurno po pitanju svog izgleda.

Ne mogu ni pojmiti što li si je u svojoj tintari on zamislio kao definiciju prosječne žene, ali pretpostavljam da je to, otprilike, žena koja nije iznadprosječnog izgleda, te kao takva nije ostvarila karijeru manekenke ili voditeljice na TV-u (ili oboje, što je danas popularno). To što on ne bi prepoznao prosječnu ženu ni da ga zvizne buzdovanom po buljagi, nije bitno.

Inače, u normalnom svijetu izvan pornića i Nigdjezemske, svaka prosječna žena, koja nije inače i općenito iskompleksirana, pri pogledu i/ili pomisli na svog mužjaka kako gleda pornić, osjeća mješavinu zabavljenosti i sažaljenja.

Ovo prvo zato što je gotovo svaki pornić, u svojoj suštini, ženama smiješan. Glumice se ili neuvjerljivo drelje ili nezainteresirano slažu glupe face, scenografije i koreografije se kreću od urnebesnog do grotesknog, kao i glumci i njihovi kurci. Što je najtragičnije, i prosječni inteligentni muškarac pornić ne promatra kao umjetničku formu, nego zanemaruje sve aspekte koji vrijeđaju njegovu inteligenciju i drka na činjenicu da se ti ljudi zbilja jebu. Što prosječna žena razumije jer (tu dolazimo do sažaljenja) muški su, po pitanju seksa, žalosna stvorenja, koja štošta podređuju batini.

Prosječna žena će puno uzbudljivijom smatrati dobro odglumljenu erotsku scenu, nego najživotinjskiji stvarni seks, gdje se glumica od puste 'napaljenosti' dere ko da je kolju - ako zbog ničeg drugog, zato što ona zna da si ta ista glumica u glavi misli nešto tipa 'baš idem probati sutra one cipele... ići će mi super na onaj rozi komplet s mašnom...', 'koji film je večeras na tv-u' ili 'bože, moram promijenit posao... ne zato što me ovi idioti jebu, to mi ne smeta, nego mi je dosadno za popizdit'.

Muškarac, iako svjestan činjenice da to vrištanje jest gluma, često to zanemaruje, jer njegovom kurcu treba vjerodostojnost, kako bi drkicu priveo kraju. Osim toga, budimo realni, svaki muškarac želi vjerovati kako u stvarnom svijetu doista postoje pastusi od kojih žele urlaju u ekstazi.

Prosječna žena se nikako neće osjećati nesigurnom zbog porno glumica na koje drka njen mužjak jer:

a. sve da izgledaju kao Angelina Jolie, činjenica stoji da se pred kamerom jebu za novac - to je, eventualno, za sažaljevanje ili za potpunu ravnodušnost;

b. svaki normalan muškarac zna da sto puta više vrijedi umočit u ženu od krvi i mesa, kakva god da je, nego šamarati majmuna na porniće u osamljenosti vlastite dnevne sobe.

Posljednja teza iz njegovog gornjeg citata, koja nam govori kako prosječna žena iz njegovog gledanja pornića povlači paralelu da muškarci više vole porno glumice i da su im jedino one seksi, tjera me da na netom nabrojano dodam još i

c. prosječna žena zna da muškarca koji više voli gledati porniće nego ševiti svoju žensku, treba lagano uputiti ka vratima. Onim izlaznim.

Kao pomoć i savjet, on preporučuje muškima koji imaju problema sa svojim nesigurnim prosječnim partnericama slijedeći lijek:


Jadna li majka tom pastuhu koji svoju partnericu mora uvjeravati da mu je seksi! On ih još i potiče, kao da kaže 'ajde, ajde, dobro promislite, pa mora da ima bar nešto na njoj što vam je seksi... Prigušite svjetlo na minimum pa opet dobro pogledajte!

U kojem svemiru je to prosječan par?!

Da ne ulazim u druge savjete (sve redom tipa 'nemojte ostaviti sve na riječima, možete joj i rukama pokazati', 'lovite je po stanu ako se opire', ili 'kupite joj seksi gaćice', nastavljam dalje:


Dakle, ako žena ima nešto protiv toga da (bilo koji) muškarac gleda žene kao objekte za zabavu koji samo čekaju zapovijed, ne bi li raširile noge pred NJIM, gospodarevim kurcem, onda joj je to od retorike koju proklamiraju ona i njezine prijateljice na kavi, i toga ju treba riješiti.

Autor, kao i čitatelj, odmah vizualizira sijelo brkatih baba u maskirnim uniformama koje planiraju provesti vojni udar kastriranjem, te daju jedna drugoj savjete tipa 'e sad mu nemoj dat mjesec dana, pa nek si gleda porniće!'

Protiv takvih kretena, nažalost, ne pomaže nikakvo proklamiranje retorike, već samo Pips ili drugo sredstvo protiv gamadi, te vrata. Da, opet izlazna.

I napomena: kad su u pitanju kreteni, ženama najdraža retorika nije feminističko debatiranje o potlačenosti, nego smijanje njegovom kurcu (koji je ili mali, ili ružan, ili iskrivljen, ili čudno stoji...), impotenciji i/ili nesposobnosti u krevetu. A takav koji se ne može napaliti na konkretnu ženu, nego mu za to treba pornić, sigurno nije dobar u krevetu.

Opet preskačem par korisnih savjeta i prelazim na jedan od zaključaka:


Kakva prosvijećenost - I.B., umjesto da muškarcima, koji se bez pornića ne mogu uzbuditi ni svršiti, preporuči dobrog psihijatra, kaže da takvi imaju problem.

Čisto za usporedbu, činjenica da se žene na kavi smiju ružnom muškom kurcu i njegovoj mlohavoj izvedbi, I.B.-u bi vjerojatno bila i više nego dovoljna da ih sve proglasi nedojebanim feminističkim lezbama. A oni 'imaju problem'.

U tom tonu dalje:


Nasilje i bizarni seks? Ona se ne bi trebala osjećati ugodno? Još uvijek nigdje ni riječi o psihijatrijskoj pomoći? Haloooo?

I, konačni zaključak ovog remek-djela - ako je on baš stvarno voli, a ona mu još uvijek sere što radije gleda porniće nego nju, kao posljednji adut, članak preporuča njemu nek ili prijeđe na mekše porniće, koji će joj valjda manje smetati i neće ga doživljavati kao totalnog perverznjaka, ili potakne nju neka ona odabere pornić, i pogleda s njim, pa će se tako osjećati uključenom i u taj dio njegovog života.

Bez da se upuštam u daljnje komentiranje ovih rečenica, jer me pomalo već boli glava od količine kopipejstanih gluposti, još jednom ću glasno i jasno pitati:

U KOJEM SVEMIRU TA PROSJEČNA ŽENA I TAJ PROSJEČNI MUŠKARAC ČINE PROSJEČAN PAR !?

Vjerojatno u istom onom svemiru u kojem je I.B. novinar.

Volim gledati Villu Mariju. Nakon Moje kućice, moje slobodice i Zlatnog vrča, mislim da je to jedna od najuspješnijih i najduhovitijih domaćih humorističkih serija. Osim ako namjera kreatora nije bila humoristička serija. U tom slučaju je nešto negdje tragično pošlo po zlu.

Bez želje za ulaženjem u raspravu oko detalja napete fabule, dubine i razrade likova ili kvalitete glumaca, htjela bih samo istaknuti suptilnost i majstorstvo glavnih i odgovornih, a koje osobito dolazi do izražaja kad u priču treba utkati reklamu sponzora serije, a da to ne uspori radnju preko prihvatljive mjere.

Suptilno je (kaže Anić) ono što je iznijansirano u ukusu i shvaćanjima...; profinjeno.

Dakle, Tomo Jurak, jedan od alfa-mužjaka serijala (glumac kojega se, upravo neki dan, pojavio u Boljem životu, u ulozi Velje Kalemara - rukometnog trenera) sjedi za grandioznim stolom blagovaonice svoje vile. Sam. Jedna od pripadnica posluge mu nudi nešto za pojesti i/ili popiti, a nakon toga svjedočimo slijedećem dijalogu.

˝Ma znaš šta? Mogla bi mi napraviti jedan Franckov kapućino!˝ - kaže Jurak veselo.

˝A da ja vama pripremim jednu Nesicu?˝ - pita još veselije sluškinja Maca (ili Mica).

˝Ma ja bih ipak radije jedan Franckov kapućino!˝ - odgovara Jurak s osmijehom.

˝Ma složit ću vam ja Nesicu, bit će prste da obližete!˝ - odgovara Maca s još većim.

˝Pa dobro šta ti je s tom Nesicom, rekao sam ti da želim baš Franckov kapućino!˝ - zapovijeda Jurak, lagano iznerviran.

˝Znači vi hoćete baš Franckov kapućino?˝ - odgovara Maca, u čudu.

˝Da, baš Franckov kapućino!˝ - okončava Jurak, mirnijim tonom, koji, nakon vrtoglavih replika i ping-pong izražavanja argumenata i stavova, ublažava napetost situacije.

E, sad. Gornja 'reklama' (nazovimo je tako, iako većina vas vjerojatno nije ni primjetila da se radi o reklami) je toliko suptilna, da uopće nije moguće razaznati koga se tu reklamira – Franck ili Nesicu! Naime, svaki od likova jednakog žestinom pokušava nametnuti svoj napitak! Tek pažljivijom analizom dolazimo do prikrivenog zaključka: ako sluškinja forsira Nescaffe, a gazda (koji je ujedno jedan od alfa-mužjaka serijala) Franckov kapućino, onda nam se nameće samo jedan mogući zaključak – Franck kapućino je vaš izbor! Dajte molim vas, kao da sluškinja (koja se još k tome zove Maca ili Mica) ima pojma o tim stvarima.

Čak ni nakon što sam, na gornji način, rastrančirala i proanalizirala tu (možemo reći šekspirijansku) scenu, još uvijek nisam bila sto posto sigurna je li to doista reklama za Franck, tako da sam s nestrpljenjem čekala kraj epizode, nadajući se da će možda, samo možda, na kraju biti nekakav popis sponzora. I, da - IZNENAĐENJE! - Franck jest jedan od glavnih mecena, a njegov logo na odjavnoj špici na nekoliko sekundi prekrije čak 3/4 ekrana, sažimajući tako Doru Jurak u jahaćem kompletu na preostalu četvrtinu.

Ali, bez obzira na to, kakva suptilnost, kakva profinjenost. Bravo, bra-vo...

Samo jedna primjedba, odnosno više dobronamjerni savjet marketinškim stručnjacima ove serije, a i drugima. Prilikom nedavnog putovanja, imala sam privilegiju sjediti više sati na aerodromu u Budimpešti, gdje se, između svekolike (jamačno vrlo zanimljive) štampe na mađarskom jeziku, našao i neki business časopis na engleskom. Iako od businessa, managementa i ostalih znanosti vezanih uz ekonomiju dobijem osip, ipak sam čitave novine pročitala dvaput, slovo po slovo, a u njima i jedan stvarno dobar članak o reklamiranju baziranom na (pljucanju po) konkurenciji. Autor navodi kako je jedna od glavnih zamki takvog reklamiranja upravo to što spominjanjem konkurencije, istoj pravite – što? – reklamu! A znate kako se kaže u poslovnom svijetu (što su nas dobro naučili američki filmovi) – there is no such thing as bad publicity!

Sad odoh, grije mi se voda za Nesicu. A i Maca mi je simpatičnija od Velje.

Dobri duh Drijemež zaposjeo je dvoranu, uvlačeći se svima pod tustu zimsku odjeću. Iako nije bilo prozora, znali smo da je jutro sivkasto, maglovito i hladno - idealno za kunjanje u toplom, tihom prostoru. Govornici, tamo negdje u dnu amfiteatra, bili su nam ujedno u dnu zbivanja, ali ukoliko predavanje baš bude zanimljivo, bili smo voljni čak i saslušati, udobno zavaljeni u tapecirane kino-stolice... U biti, jedina prava akcija ležala je u tehnikama meškoljenja, kojima je svak sebe nastojao poštediti nažuljanja guzice i potpunog prestanka cirkulacije u nogama, barem do pauze za kavu u 11h.

Drugi je dan seminara, dvorana je poluprazna. Iz zvučnika se razlijeva ugodno žuborenje današnjih predavača i moderatora, okupljenih oko mikrofona u dovršavanju seanse neobveznog čavrljanja prije početka, a ono se stapa sa pokojom izgovorenom riječi uspavanih slušača, miješa sa tišinom i putuje prema visokom stropu kino-dvorane. Mmmm... Većeg spokoja valjda nije bilo ni u Betlehemskoj štalici. Raščistio se krkljanac oko govornice, moderator sjeda na svoje mjesto, i obraća se skupu probranim stereotipnim rečenicama, usput najavljujući prijepodnevnog predavača. Taman kad sam dijelove tijela uokolo rasporedila na najkomforniji način, eto NJE.

Osjetila sam neko komešanje s lijeve strane, snažno, bučno i potpuno atipično za letargiju, tromost i tišinu u dvorani. Stropoštala se, uz njiskanje, struganje i roštanje, dvije stolice dalje od mene. Naravno, sve uz klasičnu koreografiju - u jednoj ruci kišobran i fascikl, u drugoj torba, materijali za seminar u polurasipajućem stanju i aparatura za slušanje simultanog prijevoda, a u zubima mobitel i klasična turpija, kakva se inače dostavlja braći Dalton unutar švarcvaldice, a kojom će slijedeća dva sata ziher postojano brusiti moje živce. Sto posto, nanjušim takav tip na sto metara. A možda i neće, zbilja moram prestati biti tako negativno nastrojena prema ljudima...

Nakon deset sekundi, gospođa shvaća da sa svog mjesta ne vidi baš odlično facijalne izraze, kako govornika, tako i moderatora, pa se, skupa sa cjelokupnim inventarom i uz iste zvukove, premjestila na sjedalicu do mene. Dvorana je, kao što sam naglasila ranije, velika i poluprazna, a u tom dijelu reda od možda desetak stolica, sjedim samo JA. A sad i ona, do mene. Sicevi nisu veliki, znači slijedeća dva sata sjedim samo na desnom guzu, a naginjanje ulijevo mi je totalno onemogućeno.

Prilikom raskomoćivanja, u oko sam skoro dobila vrh kišobrana, a tren kasnije i cijelu ručerdu, dok je razmotavala žice od slušalica. Papire, koji joj nisu bili potrebni za ovo predavanje, rasporedila je po podu, jednim dijelom i pod moju stolicu. Znači moja lijeva noga će biti u zraku veći dio vremena. Već mi je bilo jasno da me, umjesto decentnog drijemanja, čeka njezino kreveljenje. Međutim, kosa mi se u užasu razbježala po tjemenu kad je izustila ˝E tako, fino!˝, označavajući time da se dobro smjestila. Krajičkom oka sam jasno vidjela kako me gleda i zainteresirano se smješka, vjerojatno sa željom da se upoznamo i odmah razmijenimo vizitke i priče o djetinjstvu, odrastanju i profesionalnom životu i radu. Ne, samo ne to, skoro sam zaurlala - još ću probaviti meškoljenje, kreveljenje i sjedenje na desnom guzu, ali nekoga tko će pričati sam sa sobom, konstantno vrebajući nekoga s kim bi mogao podijeliti svoje misli - ne mogu, pogotovo ne na prazan želudac. A ni kavu nisam još popila, jebemu.

Da razjasnim - nemam ništa protiv drugih ljudi, sve dok se ponašaju onako kako se ja ponašam prema svima onima kojima sam sama 'drugi ljudi'. Očuvanje privatnog prostora jedna je od temeljnih i neotuđivih ljudskih sloboda. Pod privatnim prostorim mislim na krug promjera dva metra oko sebe, netaknut od strane onih koje nisam u njeg pozvala. Ne volim kad mi se bez ikakvog razloga obraćaju potpuni stranci, ne volim kad mi takvi postavljaju neumjesna pitanja, ne volim kad moram biti u blizini iritantnih pojava koje se, na invazivan i nesimpatičan način, prezentiraju okolini. U tramvaju, na ulici, u birtiji. Srećom, od većine se uvijek možeš diskretno udaljiti. Ali ne i kad sjede do tebe na dvosatnom izlaganju o matematičkim formulama za procjenu vrijednosti intelektualnog vlasništva. Zar to ne zvuči kao dovoljna kazna?

Bila sam u potpunosti u pravu. Moja planirana jutarnja meditacija pretvorila se u torturu. Na svaku neduhovitu isforsiranu pošalicu, gospođa je otkidala grlenim smijehom, kao da joj Jerry Seinfeld osobno čita svoja sabrana djela. Nakon svakih nekoliko rečenica ispuštala je po jedan ˝mhmmm...˝, ˝da, da...˝, ili ˝u pravu je...˝, a ako bi joj nešto osobito dobro sjelo, na uho mi je uskliknula ˝to ja znam, znam to!˝ Jedino što ju je spriječilo da u mom smjeru lansira pokoji ˝jel'da da je tako?˝ su bila moja leđa, cijelo vrijeme okrenuta prema njoj, kao i moje uporno i kontinuirano koncentriranje na to da ni jednu takvu upadicu ni slučajno ne udostojim ni najsramežljivijom naznakom primjećivanja. Uspjeh je bio solidan, iako su mi usta bila ispunjena krhotinama zuba. Decentno sam provjerila imam li u mobitelu broj od zubara, da odmah poslije seminara otrčim na izradu gebisa. Čujte, agresija se mora nekako manifestirati. Bolje i to nego da sam uzgajala čir. Izgled je ionako samo površinska stvar. Nije li tako, ljubavi?

Grozim se ljudi koji svima moraju obznanjivati svoje kvalitete, znanja ili sposobnosti.. Pa u neobveznom razgovoru spomenu kako je bitka na Krbavskom polju bila 9. rujna 1493. godine. U jutarnjim satima. Ili stalno spominju kako su cijelu osnovnu prolazili sa pet-nula. I prije deset godine učili japanski čitavih 10 mjeseci. Iz karatea bili sedmi na školskom natjecanju u Mrzlom polju.

Zadnji put kad sam naturala svoje sposobnosti ostalima na taj način bilo je u drugom osnovne. Kako sam oduvijek bila perjanica edukacije u svojoj obitelji, već preko ljeta sam savladala pisana slova. Ona su, zna se, gradivo DRUGOG razreda. To se, zatim, manifestiralo tako da sam već prvog dana škole, prije prvog sata, po cijeloj ploči 'pisano' ispisala dvosložno ime svoje sestre, očekujući, valjda, da će učiteljica, čim to spazi, pasti u nesvijest razgaljena od spoznaje moje genijalnosti, te me odmah katapultirati na drugu godinu molekularne biologije, a razredni kolegčići dobiti proljev od ljubomore. Šok je nastupio kad je drugarica nastavnica umarširala u razred i u par poteza spužve, ne ispustivši niti cičaj ushićenja, poslala u književni zaborav novorođenče proizašlo iz mojih literarnih trudova. Osjećala sam se kao da je neka seljačina u vatru bacila Guttenbergovu Bibliju!

Međutim, to sam ubrzo preboljela. I od tada sam bila cijepljena protiv nepotrebnog razmetanja.

Da su barem svi naučili tu lekciju tako rano. I sa približno takvim uspjehom.

Za vrijeme ručka, dok sam ostacima zuba pokušavala obraditi šampinjone, i uspješno eskivirati onu mutiranu gljivu iz prethodnog posta, sjela je kraj mene. A što ste vi po struci?, U kojem uredu radite? Kako to da nikad nisam čula za taj ured, a radim ovaj posao već 20 godina?, samo su neka od pitanja koja mi je postavila. Čudno, učinila mi se čak simpatičnom... Možda mi je djelomično bilo i drago što mi je pravila društvo pri jelu.

Pitam se kakva li sam ja to prasica kad uporno s takvim negativnim stavom pristupam ljudima...

Popizdite li kada na gluposti koje čujete na Opri? Primjerice, ono, imam 50 godina, nikada nisam radila, jer, znate, moj muž je zarađivao, stvarno nisam očekivala da bi me mogao ostaviti nakon toliko godina braka - ja sad jednostavno ne znam kako preživjeti...

Uvijek sam potajno (i malo naivno) vjerovala da takve gluposti izlijeću samo iz usta tupih Amera. I da bi Oprah u Hrvatskoj jednostavno ostala bez kruha joj svagdašnjeg, jer nama ne treba netko da nam objasni kako je BRAK bitniji od WEDDING DAY-a, kako je važno da žena ipak, za sigurnost, ovlada nekim ART&CRAFTS-om (jer brakovi danas zbilja nisu sure hridi o koje se lakoćom razbijaju životne nedaće) i kako se debeli ljudi prežderavaju zbog ˝emocionalnih problema˝ (uzrok vs. povod, i te baljezgarije).

I sad, eto, ne vjerujem svojim ušima da se ovaj razgovor događa. Hodamo Ilicom, a moja razumna glava jednostavno ne vjeruje ušima na njoj nasađenim.

Ja želim dva sina – kaže ona.

Pa dobro, kažem pomirljivo, ja bih najradije curicu i dečka, to je nekako najsretnija kombinacija...Malo jedno, malo drugo...

A ne, ona ustraje, ja baš želim dva sina... samo sinove želim.

E pa sad me već živo zanima razlog takvoj isključivosti – znam da ima ljudi (čitaj: muških) koji smatraju da je žensko dijete ono što se dobije kad se pokuša dobiti muško dijete, pa žena zajebe, a znam i da je općenito vrlo rasprostranjena želja za muškim nasljednikom. Iako, znate, prema Nasljednom zakonu RH curke naslijeđuju potpuno ravnopravno muškima (da, da, ko velike!), a po Obiteljskom zakonu danas smiju i prezime zadržati (*WICKED!*)! Znam da muškarci fantaziraju o muškom djetetu, i nemam ništa protiv toga (i ja fantaziram o ženskom, pa ih ne mogu kriviti) – zato, da mi neki prijatelj kaže da želi sinove, samo bih nabacila duhovit komentar, kao što to činim kad mi moj životni pratitelj spomene da curica može, ali samo nakon Jure, Frane, Mate, Šime, Stipe i ostatka nogometne momčadi. Šali se on, znam ja. U duši, znam da vjeruje u onu: samo da je zdravo. I da nije žensko.

No, to su muški (*odmahivanje rukom uz kolutanje očima*). A pored mene hoda prava plavokosa ženskica, s kojom sam nekad drugarski dijelila srednjoškolske zgode i nezgode. I ona sad decidirano govori da ne želi žensku djecu.

Ajde mi, molim te reci zašto – pitam krajnje zainteresirano, ne nazirući logičan odgovor ni na dalekim horizontima Jelačić-placa, koji je izvirivao na kraju naše rute. Sad kad kaže ˝da mi muž bude zadovoljan˝, imat ću priliku provjeriti jel' mi mama ono spremila tri jaja u kajganu jutros, ili je, prasica lažljiva, opet podmetnula dva.

Tako, dečki su puno bolji prema svojim mamama – odgovori ona.

Molim? – priupitah, očekujući neko suvislo pojašnjenje (ustvari, nadala sam se potpunom demantiju, uz pratnju lupanja po koljenu i uzvika 'vaka-vaka-vaka!' ili 'šala-mala!'.

Kažem ti, dečki su puno bolji prema mamama, ponašaju se zaštitnički i pažljivo, a ženska djeca su, onak, bezveze, puno su manje povezana i to... – obrazloži ona. Najozbiljnije. Ni traga vaka-vaki.

Znate onaj osjećaj, kad smatrate da je nešto toliko očito samo po sebi, da očitost toga ne samo da skoro ujeda nekoga za nos, već mu skoro pa treba progristi kroz nos i izrudariti najkraći put kroz šupak van?! I onda vi samo gledate tog gotovo 'obeznošenog' sugovornika, pogledom koji vrišti ˝čekaj, jel' ti stvarno očekuješ da ja OVO udostojim odgovorom?˝
Gledala sam je u nevjerici, na ovaj upravo opisani način.

Bolje da je rekla ˝da, znam da muški vole mušku djecu, i želim učiniti sve što je u mojoj dometom zakržljaloj ženskoj moći, da svom jednog-dana suprugu to omogućim˝. Više bi ju poštovala.

Čekaj, ti to ozbiljno? – pitam. Za ozbač.

Najozbiljnije! Kažem ti da je tako, za mamu je bolje da ima dečke nego curice! – uvjerava me.

A-ha... A ti, naravno, uviđaš da si ti curica? – upitala sam, čisto da vidim sagledava li ona jasno situaciju, onako, što se kaže, iz svih kuteva. Pa možda, ako ju sagleda iz svoje vagine, doživi neke nove aspekte.

Umjesto toga, ona me pogleda poprijeko, kao da želi reći ˝don't be a SMART-ASS!˝

E, pa, ovo je otprilike najveća glupost koju sam ikad čula – zaključih rezignirano. Ne samo da bi normalnoj osobi trebalo biti svejedno kojeg je spola dijete, i da najdublje želje roditelja trebaju biti da im se dijete rodi zdravo i jako... ali, ovo što ti pričaš nema veze s pameću... Ja sam curica, i, hvala na pitanju, jako volim svoju mamu. Imam i sestru, ona je isto curica. Da, moji roditelji imaju dvije curice. Znam da je stari trebao već skončati od jada bez nasljednika, ali dosad nisam znala da mi se i mater već trebala objesiti od nesreće... Svašta! Stvarno, veću glupost... stvarno...

Na kraju govora sam čak ostala bez snage da oblikujem poantu. Možda zato što je poanta, prema Klaiću, glavna misao, smisao izlaganja, pa mi je bilo glupo uopće artikulirati samorazumijevajuće aksiomatske argumente pod svoje zaključke.

Don't be a smart-ass.

Kako god ti hoćeš, zaključila je i ona, ali ja mislim tako.


Već dugo se s njom ne družim. Postalo mi je prenaporno brojati jaja prilikom svakog našeg razgovora.

Imam noćne more, procijedila je cendravo - sutkinja me pita nešto, a ja sam zaboravila koju stranu zastupam... Ajme...

E, da. Opsadno je stanje je u tijeku. Naša Ančika u utorak ide na prvu pravu odraslu sudsku raspravu u svom mladom životu. Kako polako prestaje biti profesionalno novorođenče, prvi oprezni koraci izvan uredskog ognjišta klimavi su i nestabilni.

Što da radi, što da kaže, GDJE DA SJEDNE?!?

Odbor za hitno pružanje pomoći u stručnom i privatnom životu ozbiljno pristupa stvari - zna se, red je da se prvo utvrde činjenice.

O kojem sudu se radi? Općinskom?! Pa, za boga miloga, zar ne znaš da su tamo sudnice veličine 2x2? Gdje god sjedneš, dobro si sjela, jedino nemoj tamo gdje već sjedi određena osoba, pored koje je još jedna takva za kompjuterom, jer šanse su da je to sutkinja. Probaj već prokušani trik - pusti lijepo protivnu stranku nek uđe prva, pa ti za njom, i sjedni na mjesto suprotno onom gdje sjedi protivna stranka.

Zato se i zove 'protivna'...

Protivna stranka je vjerojatno ona osoba koja stoji pred istom sudnicom, čekajući isto ročište, čitavo te vrijeme mrko gleda, ali nije tvoja vlastita stranka.

Bez straha - glamur i impresivnost su zvjerke koje su davno izumrle na Općinskom sudu u Zagrebu, samo u pokojoj zgodnoj sutkinji ili nakinđurenoj odvjetnici čuče njihovi preci.

Spis mi je ostao u uredu, moram sutra po njega da si preko vikenda to pogledam - cvili Ančika.
Čekaj, jel ispituješ kakve svjedoke?
Ne - zbunjeno će ona.
A što ćeš proučavati onda? - čudimo se.
Ja vas ništa ne razumijem... - propenta naš mali cvilež.

Evo, ubrzani tečaj, i dosta s tim, pa da kao ljudi možemo u petak navečer razgovarati o normalnim stvarima. Vidim da Hudur škica neke tipove za susjednim stolom, i da ju već svrbi jezik od priča o poslu.

Pozor, sad!

Ujutro dva Persena za relaksaciju. Ne pij kavu i ne jedi zobene pahuljice s jogurtom, da ne zaglaviš u WC-u za vrijeme sraćke koju ćeš dobiti od toga. Dođi petnaest minuta ranije. Ne grizi pravosudne policajce i ne otimaj se dok te silom budu dovlačili nazad u zgradu suda, po nalogu tvoje šefice, a nakon spektakularnog bijega potaknutog smrtnim strahom, s drugog kata suda skokom na krov Lisinskog. Gledaj pozorno oko sebe - tko bi mogao biti protustranka? Ne plači, nisi jednom bila na ispitu, ovo je slično, samo što je sudbina ljudi u tvojim rukama. Ne plači, rekoh, takve provokacije možeš očekivati od protivne strane, što ćeš onda, cendrati?! Ana, ne plači, šalimo se, nitko te neće provocirati, nije to Ally Mc Beal. Sjedni na mjesto suprotno od mjesta na kojem sjedi protivna strana. Kad sutkinja pita, reci svoje ime. Imaj u malom prstu odgovor na pitanje jesi li za tuženika ili tužitelja, kao i ime ureda u kojem radiš. Kad zatraži od tebe prvu konkretnu informaciju, ne padaj u nesvijest nego reci: Tužitelj ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva. Predloži dokaz, ako imaš kakav. Ne izgovaraj ništa što ide u prilog protivnoj stranci, a ona to još ni ne zna. Što god kaže ili pismeno preda protivna stranka, ti reci: Tužitelj traži rok za pismeno očitovanje; ili, ako si dovoljno luda i avanturistički raspoložena, probaj sa: Tužitelj se protivi opreza radi, ali pridržava pravo na pismeno očitovanje (to će sutkinju oboriti s nogu, ziher). Na kraju, potpiši zapisnik, reci doviđenja i ne zaboravi pakosno prostrijeliti pogledom protivnu stranu.

I to je to.

Da, tako je, upravo zato smo studirale pet godina.

Zanimljiva riječ, natruha. Prema Aniću, sitan trag, nešto što se natrusilo, nepoželjna trunčica... ili, u prenesenom značenju, primjesa kakve druge ideje u nekom tekstu, načinu mišljenja i sl. Npr. natruhe fašizma.

U njenim stavovima osjećaju se natruhe fašizma. Nepoželjne, delikatne trunčice... Pa dobro, otkud mi onda ovo grumenje blata po ramenima? Otkud pijesak u mojoj kavi? Možda moja liberalna stajališta, vrag ih crni zatro, preosjetljivo tumače izjave koje same po sebi nisu ništa strašno? Čak i natruhe bi mogla pronaći samo prava cjepidlaka!

Baš dobro da su prekinuli..., priča ona, on mi je uvijek bio tako odvratan. Ne zato što je Srbin, dodaje. Već me dovoljno pozna, svjesna je da neću odmah staviti kapuljaču i pridružiti se linču, uz bejzbol palicu i nadmoćno arlaukanje. Najvjerojatnije neću uopće. Najvjerojatnije ću stati na njegovu stranu. Najvjerojatnije će ona dobiti verbalno po njuški. A i jedno stanovito vrijeme za hlađenje, prije nego me opet dobije na kavu.

Uopće mi ne smeta to što je Srbin, nastavlja. Izgovara 'srbin' kao da je čovjek upravo ušao u kafić s krvavim nožem kojim je poklao nekoliko katoličko-hrvatskih sela. Moram li uopće naglašavati da je rođen, odrastao i živi u Hrvatskoj, ali ga, eto, resi ime koje nije pravo hrvatsko, od stoljeća sedmog?

Nemoj me krivo shvatiti, nemam ja ništa protiv Srba... ne bih imala ništa protiv prijatelja koji je Srbin, ali ne bih baš bila s jednim... zaključuje, misleći valjda da me ovakva popustljivost apsolutno mora odobrovoljiti. Nije joj jasno zašto ju i dalje promatram bez riječi, umjesto da potvrdim ispravnost onoga što je upravo ustvrdila. Sigurno se pita što još hoću, da kaže da bi se baš prasnula s jednim takvim?!

Pa zar ne? A šta, ti bi bila? - pita me izravno.

Ne znam, odgovaram, zadnji put kad sam provjerila, među vrijednostima koje cijenim u čovjeku, nije bilo ni nacionalnosti ni vjere. Samo dobrota, poštenje, vjernost i slične nevažne gluposti.

Zar nisam revolucionar?