Ured u kojem radim nalazi se u neposrednoj blizini dječjeg vrtića. Imamo parkiralište s rampom, koja je do sad radila na principu otključaj - povlači ko konj sa svih svojih pedesetak kila - izađi iz auta - ponovi korak br. dva - zaključaj. Rezultat toga je, naravno, bilo konstantno ostavljanje rampe otključanom iz pukog komfora i/ili lijenosti, tako da su starci malih vrtićanaca svojim autima uvijek pravili nered u, oko i na izlazu iz tog našeg nestretnog parkinga.
Da ih zajebemo, unajmili smo čovjeka da na tu našu hrpu željeza prikopča nekakvu struju. Pa mi samo šćuk-klik s daljinskim, a rampa sama trči.
Ha, ha, kako smo se smijali prvi dan uz kavu, al smo ih zajebali, sve smo ih zajebali, te bezobraznike koji male popišance dovedu u vrtić, pa onda 'samo ću ja na minutu', sva četiri tik-tak-tik-tak, i onda dok ih obuku, zavežu-odvežu cipele, i pitajbogaštojoš, ni ne znam što se sve s djecom radi... Al, da smo ih zajebali, bogme jesmo!
Drugi dan ih je troje zvonilo na portafon. Naime, gospoda/ične su ušli/e u parkiralište iza nekoga tko je ovlašteno i punopravno ušao s daljinskim, nesvjesni postojanja našeg super stroja za trčanje rampe. I što sad nego zvoniti i moliti 'joj, daajte mi otvorite da izađem, neću nikad više, samo sam na minutu, i eto...'. A što ćemo nego ih pustiti, uz prijetnju da im je bolje da slijedeći put ponesu jamb ili karte, jer ćemo ih nemilosrdno ostaviti da čekaju zakračunati, ako treba i cijelu noć.
Slijedeći dan zvonilo ih je sedam.
Jučer smo zaposlili novog radnika. Opis radnog mjesta: Otvaranje rampe onima koji nemaju daljinski, a žele izaći iz našeg parkirališta.
Post je objavljen 16.12.2004. u 16:47 sati.