Mama u radnoj knjižici ima traljavo i na čudnom mjestu zapisan komadić staža, iz razdoblja kad je koristila porodni dopust iz razloga mene. Sad taj komadić zapinje kao nedopucana kokica u šupljem zubu, svaki put kada se pri poslodavcu zbraja staž.
Poslije ručka i uz kavu, raskupusavam zakone i ostale papiriće iz radnog i mirovinskog, ne bi li prokljuvile što nam (joj) je činiti. Nakon nekog vremena, ona mi s osmijehom kaže:
˝Sad kad te gledam kako mi pokušavaš pomoći s ovim, znaš čega se sjetim? To mi je baš nekako zapelo u sjećanju, vidiš kako čovjek neke stvari zaboravi, a neke mu se urežu u pamćenje... Kad sam još onda (prije 24 godine, op. a.) išla razgovarati s direktorom baš zbog tog komada staža, vodila sam tebe sa sobom... valjda te nije imao tko čuvati... točno se sjećam, imala si onu crvenu kapicu s narančastim rubom, bila si u onim velikim kolicima, odmah pored nas... I dok sam ja objašnjavala toj nekoj ženski u čemu je problem, ti si toliko gukala... Mahala si rukama, sva si se nešto zainteresirala i gučeš li gučeš, kao da silno želiš nešto objasniti. Baš mi je to ostalo u sjećanju...˝
Naravno, kažem joj, to ti je kao u Gle tko to govori – pokušavala sam ti reći ˝Ne, mama, ne, ne, moraš joj objasniti točno, nemoj popušiti to kaj ti ta baba sere, vidim ju da mulja na kilometre! Imat ćeš poslije problema! Pa ću ja za 25 godina morati sređivati ta sranja, a nema goreg od mirovinskog! Ne, mamaaaa, neee! Ak budeš takva, nećeš dobiti popust, znaš!˝
Gu, kažem, i nestane četvrt stoljeća.
Post je objavljen 19.12.2004. u 16:52 sati.