Znam da smo razgovarali prije pola sata, al baš ga silno želim nazvati da mu još tu jednu stvarčicu naglasim.
Mobitel mu zvoni duže. Vjerojatno je na pauzi za ručak.
Javlja se.
- Bok. Nije ništa bitno, zovem samo da ti kažem... mislim da sam ti jučer zaboravila reći da te puno volim...
- Joooj, evo, baš sam sad na ručku...
(smijem se)
- Ma znam, i mislila sam, samo sam ti to, eto, htjela reći...
- Znaš, ono, kao u Seinfeldu, George Costanza, gee, thanks...
(smijemo se oboje - on zna da mu volim pričati ljubavne baljezgarije preko telefona, osobito kad je okružen drugima, pa mora odgovarati sa rečenicama poput 'da, i ja bih to tako rekao'...)
- Znam, kao i ono kad mu je rekla I know, I heard you the first time...
- Eto tako, ajde baš super, drago mi je da si mi javila! Znaš sve, ne?
- Ma znam, naravno!
- Čujemo se poslije obavezno!
- Naravno, ajde bok!
Ah... Nitko ne zna reći volim te kao moja jubavnajveća...
Post je objavljen 21.12.2004. u 13:47 sati.