Jutro je. Moram oprati kosu prije posla.
Činim to stojećki, na brzinu, izokrenuta nad kadom. Nakon toga stojim pred kupaonskim ogledalom i, sa ručnikom na glavi, stavljam leće. U lijevom uhu nešto mi pucketa. Ništa novo, u brzini nisam dobro isprala sapunicu, ostalo mi je na uhu.
Odlažem leću na trenutak i obrišem uho ručnikom. Nastavim dalje, ali, unatoč šumu koji stvaraju moji vlastiti pokreti, i dalje čujem pucketanje. Stavim desnu leću, a zatim temeljito ispirem uho vodom. Osluhnem na trenutak.
Puc-puc-puc.
Jebemu, pa gdje su mi se zavukli ti mjehurići? U uho, na uho, iza uha?! Pucketaju kao da mi trčkaraju po unutrašnjoj stijenci lubanje. I onda mi stari kaže da njemu već godinama konstantno pišti u uhu... Pa propucala bi si glavu nakon dva dana, ili progutala radio prijemnik, svejedno.
Jutro je, još sam krmeljava i slijepljena poput tek rođenog mačića. Sedam je sati, u ovo doba dana fitilj mi je općenito kratak i od brzogorećeg papira, ne treba me dugo maltretirati da popizdim. Ovo je previše. Najradije bih iskočila troskokom iz vlastite kože ili barem iščupala problematično uho, pa po njemu zavrtila valcer u štiklama.
Trljam krvoločno ručnikom, lupajući se pritom po glavi. Stanem. Uho mi je crveno i bridi. I pucketa. Suze mi navru na oči. Stavljam drugu leću, s namjerom da nakon toga okrenem glavu nad kadu i temeljito isperem cijelu konstrukciju. A onda ju ugledam.
Lijevo od mene, na veš-mašini, ogromna plastična posuda, naizgled prazna. U njoj, nisko, pri dnu, plitak sloj vode. I sapunice. Koja pucketa tiho i umilno. Puc-puc-puc.
Post je objavljen 17.12.2004. u 10:16 sati.