˝Nećeš vjerovati, ali bend je bio na razgovoru s menadžerom! Frajer želi da snime singlicu, sviđa mu se stvar...˝ - govori mi jubavnajveća, u rekapitulaciji današnje kave s prijateljima, bendu kojih, eto, predstoji proboj na hrvatsku estradu. Dečki se odbijaju prodati i ideale zamijeniti šuškama sviranjem po svadbama, a sad im se konačno odškrinuo prozor prema slavi. Prozor prema estradi. Koliko god da je uvlačenje u taj kokošinjac upitno poželjan potez, vijest slavim kliktanjem i valjanjem po krevetu.
˝E, da, i opet su promijenili ime!˝ - dodaje on.
˝Ma sereš! Pa ne vjerujem, opet! Kako se sad zovu?˝ - pitam.
˝Zovu se...˝ - rekne on, i tu nastupi tišina.
Daklem, jubav se ne može sjetiti. Ništa neobično. Znate onaj film, Memento, u kojem glavni lik ima samo kratkoročno pamćenje?
Have I ever told you about Sammy Jenkins?
Mislila sam da ne pamti jer se ne trudi. I da bi zapamtio, kad bi se doista potrudio. Umjesto da, kao gospođa Sammyja Jenkinsa, skončam od prekomjerne doze inzulina iz ruke zaboravnog supruga, odlučila sam se za jednostavniji i ne tako po život opasan eksperiment, koji je ujedno trebao biti edukativne prirode.
˝Znaš, čovjeku može stvarno biti od koristi kad bi zapamtio neke stvari...˝ - govorim mom Sammyju dok krstarimo Trešnjevkom, tražeći neku adresu.
˝Ma je li...˝ - odvraća on, naizgled krajnje fascinirano, a zapravo rugajući mi se.
˝ Samo se ti rugaj, ali tako je.˝ - odgovaram dok se okrećemo u nekoj ulici, ne bi li okušali sreću u drugom smjeru. Na izlazu iz ulice, prolazimo pored table s imenom.
˝Evo naprimjer, ova ulica se zove Baštijanova. To dosad nismo znali, ali sad znamo. Ako to sad zapamtimo, što vjerujem da čak i mi možemo, znat ćemo to i ubuduće. I - vojla!˝ - elaboriram nadahnuto, poentirajući na francuskom, dok se on ceri. Odmah ga pitam misli li da može zapamtiti da se ulica zove Baštijanova, i to ponoviti za dva sata ili dva dana.
˝Nema šanse...˝ - hladnokrvno odgovara moj nemarni učenik.
˝Ali kako, jebemu, pa to nikako nije dobro! Evo, slušaj me sad, ja ti velim da se ova ulica zove Baštijanova, Ba-šti-ja-no-va!˝ - inzistiram. On se smije.
Moja velika prednost je ta što sam smiješna čak i kad sam izrazito iritantna. Da nisam, već mi poodavno dobila nogom u guzicu.
˝Dobro, Baštijanova.˝ - zaključuje on razgovor.
Prođu dva dana, a ja, sred relaksirajućeg razgovora o cijenama nafte, ubacim blic-test. ˝Ajde reci kako se zvala ona ulica u kojoj smo se prekjučer vrtili!˝ ˝Koja?˝ - pita on.
Jako dobro, osim što se ne sjeća ulice, ne sjeća se ni razgovora. Čovjek opasno potiskuje vrijeme provedeno sa svojom najdražom, to se mora liječiti.
˝Argh! A daaaj, znaš ona za koju sam te pilala petnaest minuta da moraš zapamtiti kak se zove!˝ - govorim mu, gurajući mu mokri prst u uho.
˝A-ha, ta! Pojma nemam.˝ - odvraća on najozbiljnije dok mi zavrće ruku u indijansku vatru.
˝Zove se Baštijanova, Ba-šti-ja-no-va! Oćes sad zapamtiti?˝ - skvičim.
˝Dobro, Baštijanova, ajde vidjet ću što mogu učiniti za tebe.˝ - reče, držeći me čvrsto dlanom preko usta (pojma nemam zašto...).
Prođe još par dana, ponavljam pop-kviz za vrijeme neobvezne kavice na Jarunu. Bam - kako se zove ona ulica!? Na trenutak nije znao o čemu pričam, ali mu je ipak svanulo oblačno praskozorje, prije nego je zbilja izrekao nešto tipa ˝o čemu ti pričaš˝. Ni ne nastoji se izvući, veli da nema blage veze kako se ulica zove. A ja ću na to - pogađate! - zove se Baštijanova, BA-ŠTI-JA-NO-VA!
Da ne se ponavljam u beskonačnost, još sam jednom ili dvaput okušala sreću, ali bez vidljivog uspjeha. Prije nego što sam odustala, počastila sam ga s par komplimenata tipa ˝dobro, budemo probali s jednostavnijim zadacima poput daj capu˝. Osim mokrog prsta u uho, nije bilo ni jeke, ni odgovora.
Otprilike dva mjeseca nakon tih nemilih događaja, mom ljubavniku dolazi bratić u Zagreb. Čavrljamo neobvezno o tome što planiraju njih dvojica tih dana, financirajući izdašno (u to vrijeme još) HT-ovsku gamad, kadli...
˝Da, moramo ići provjeriti njemu nešto za neki posao, sutra ga vozim tamo, samo ne znam gdje je to. Jel znaš ti možda gdje je Baštijanova?˝ - nedužno će on.
˝MOLIM?!?˝ - zagrmim gnjevno, probudivši čak i đavolčeke u samom paklu usred popodnevnog drijemeža.
˝Kaj je?˝ - preneraženo će on.
˝JESI LI TI TO MENE UPRAVO PITAO GDJE JE BAŠTIJANOVA?!?˝
˝Da...? I gdje je?˝- zbunjeno pita on, prebirući frenetično po spisima mentalnoj arhivi, ne bi li se shvatio kako je moguće takvim banalnim pitanjem upasti u nekakvu ozbiljnu gabulu.
˝Čekaj, da još jednom provjerim - ti me pitaš gdje je Baštijanova?˝
˝Da, no, u čemu je problem?˝ - iznervirano će on, jer nije uspio proniknuti u tajnu mog šiza.
Nakon produženog ˝eee paaa stvaaaarno, jebemmumaaaater...˝, objašnjavam mu gdje su se već susreli on i Baštijanova. Za njega, kao da se sve odigralo u prošlom životu.
Eksperiment je ipak djelomično uspio, (što sam mu rječito objašnjavala petnaest minuta prije nego sam se smilovala i objasnila mu gdje je Baštijanova), jer je dokazao dvije stvari:
1.Moja jubavnajveća je najobičnija zaboravna baba Vida, a to će se dati dobro upotrijebiti protiv njega u budućnosti; te,
2.Ipak u životu može biti jako korisno zapamtiti neke stvari koje možda i ne izgledaju kao nešto što treba pamtiti.
Vratila sam se u stvarnost. Kako je mogao zaboraviti tako važnu, a u krajnjoj liniji i interesantnu stvar, kao što je novo ime benda kojemu bismo trebali biti najvjerniji grupiji?
˝Ma na vrhu jezika mi je, ali mi je pobjeglo!˝ - viče on obrambenim stilom. Da, kao što i moja sestra kaže - da me sad nisi pitala, znala bih.
˝Ma, joj, evo,evo, nešto tipa Dijaspora...˝ - brejnstorma jubavnajveća.
˝Ma daj, pa ne zovu se dijaspora valjda?˝ - pomažem ja.
˝Ma nije nego... Emigranti? Ne, Direktiva! Ne!˝
˝Ma zajebavaš! Čekaj, kakvo je ime, jel u stilu množine ili...?˝
˝Da, da... joj, čekaj... Devize! Ne! Diletanti! Ne!˝ - ne da se moj borac za sjećanja.
˝Diverzanti?˝ - pitam.
˝Ne, to je i meni palo na pamet, ali nije...˝
˝Nego? Daaaaj, sjeti seeee...˝ - tulim u znatiželjnoj agoniji, prevrćući se po krevetu, gurajući ga. Možda mu treba neko simbolično nasilje da se sjeti. Pokušavam škaljanjem, ali kao i obično kad čačkam jačeg od sebe, dobijem po guzici i molim za milost. Debatu ipak završavamo bez famoznog imena, i okrećemo se TV-u.
˝DISIDENT!˝ - drekne on odjednom. Slika neizgovorljivog imena, autora njegovog drugog rođaka, treskom sleti sa zida.
Aleluja, sveti Gral! - pronađen komad sjećanja mog komada!
Malo razočaravajuće, doduše. Moram priznati da smo mi odbrejnstormali kvalitetnija imena tijekom gologuzog valjanja po krevetu - Direktiva, Devize... fantastično! Zar vi ne bi slušali hrvatski punk bend DIREKTIVA?
A sada, na Fiju Briju 9, kao predgrupa Hladnom Pivu, zagrebačke... DEVIZE!
*jeeeeeee /rulja VRIŠTI u deliriju/*
Ako ima zainteresiranih neko od imena, javite se na mejl radi dogovora oko naknade za iskorištavanje autorskog prava. Samo žurno, još malo pa nestalo!
Dođu dvije zaboravne babe kod babe Vide. Sjede i pričaju, kadli će baba Vida 'joj kako sam zaboravna, nisam vas ni ponudila kavom, oćete kavu?' Može. Popiju one kavu, a baba Vida se nakon pola sata sjeti i veli 'joj kak sam zaboravna, baš nepristojno, nisam vas ni ponudila kavom! oćete kavu?' Može, kažu babe i zahvale se i popiju kavu ćaskajući. Kad su izašle iz baba-Vidinog stana, kaže jedna baba drugoj 'joj, kak je ta Vida zaboravna, pa nije nas ni ponudila kavom... tc-tc...'
Naknadno dodano:
neko vrijeme nakon što je ovaj post objavljen, zovem svoju srećicu telefonom. S druge strane žice, nakon mog veselog 'dobardan, voljeni, šta ima?', začuje se: 'Halo?''Halo!', rečem, 'to sam ja, tvoja najdraža!''Halooo? Tko je to?', kaže on, 'znate, ja imam to stanje, ne znam jesam li vam pričao o tome...?'
Tko je gledao Memento, zna o čemu se radi, a tko nije, krajnje mu je vrijeme.
U svakom slučaju, svoje šprdanje sa vlastitom jubavinajvećom skupo sam platila polsatnim 'razgovorom' u kojem je on bez greške svaku minutu ponovio 'Halooo? Tko je to? Znate, ja imam to stanje, ne znam jesam li vam pričao o tome...?'. Već nakon deset minuta mi više nije bilo zabavno, a nakon pola sata sam lupala glavom u zid i ponavljala, poput Ally McBeal, 'I have my health... I have my health'. Koje u biti ni nemam (v. Box 1).