Popizdite li kada na gluposti koje čujete na Opri? Primjerice, ono, imam 50 godina, nikada nisam radila, jer, znate, moj muž je zarađivao, stvarno nisam očekivala da bi me mogao ostaviti nakon toliko godina braka - ja sad jednostavno ne znam kako preživjeti...
Uvijek sam potajno (i malo naivno) vjerovala da takve gluposti izlijeću samo iz usta tupih Amera. I da bi Oprah u Hrvatskoj jednostavno ostala bez kruha joj svagdašnjeg, jer nama ne treba netko da nam objasni kako je BRAK bitniji od WEDDING DAY-a, kako je važno da žena ipak, za sigurnost, ovlada nekim ART&CRAFTS-om (jer brakovi danas zbilja nisu sure hridi o koje se lakoćom razbijaju životne nedaće) i kako se debeli ljudi prežderavaju zbog ˝emocionalnih problema˝ (uzrok vs. povod, i te baljezgarije).
Razliku između uzroka i povoda jasno mi je rastumačila profesorica iz povijesti u srednjoj školi, na primjeru toga kako je počeo prvi svjetski rat. To što je Gavrilo koknuo Franca Ferdinanda je bio samo povod, a pravi uzrok je ležao u kolonijalnim interesima velikih sila.
I sad, eto, ne vjerujem svojim ušima da se ovaj razgovor događa. Hodamo Ilicom, a moja razumna glava jednostavno ne vjeruje ušima na njoj nasađenim.
Ja želim dva sina – kaže ona.
Pa dobro, kažem pomirljivo, ja bih najradije curicu i dečka, to je nekako najsretnija kombinacija...Malo jedno, malo drugo...
A ne, ona ustraje, ja baš želim dva sina... samo sinove želim.
E pa sad me već živo zanima razlog takvoj isključivosti – znam da ima ljudi (čitaj: muških) koji smatraju da je žensko dijete ono što se dobije kad se pokuša dobiti muško dijete, pa žena zajebe, a znam i da je općenito vrlo rasprostranjena želja za muškim nasljednikom. Iako, znate, prema Nasljednom zakonu RH curke naslijeđuju potpuno ravnopravno muškima (da, da, ko velike!), a po Obiteljskom zakonu danas smiju i prezime zadržati (*WICKED!*)! Znam da muškarci fantaziraju o muškom djetetu, i nemam ništa protiv toga (i ja fantaziram o ženskom, pa ih ne mogu kriviti) – zato, da mi neki prijatelj kaže da želi sinove, samo bih nabacila duhovit komentar, kao što to činim kad mi moj životni pratitelj spomene da curica može, ali samo nakon Jure, Frane, Mate, Šime, Stipe i ostatka nogometne momčadi. Šali se on, znam ja. U duši, znam da vjeruje u onu: samo da je zdravo. I da nije žensko.
No, to su muški (*odmahivanje rukom uz kolutanje očima*). A pored mene hoda prava plavokosa ženskica, s kojom sam nekad drugarski dijelila srednjoškolske zgode i nezgode. I ona sad decidirano govori da ne želi žensku djecu.
Ajde mi, molim te reci zašto – pitam krajnje zainteresirano, ne nazirući logičan odgovor ni na dalekim horizontima Jelačić-placa, koji je izvirivao na kraju naše rute. Sad kad kaže ˝da mi muž bude zadovoljan˝, imat ću priliku provjeriti jel' mi mama ono spremila tri jaja u kajganu jutros, ili je, prasica lažljiva, opet podmetnula dva.
Tako, dečki su puno bolji prema svojim mamama – odgovori ona.
Molim? – priupitah, očekujući neko suvislo pojašnjenje (ustvari, nadala sam se potpunom demantiju, uz pratnju lupanja po koljenu i uzvika 'vaka-vaka-vaka!' ili 'šala-mala!'.
Kažem ti, dečki su puno bolji prema mamama, ponašaju se zaštitnički i pažljivo, a ženska djeca su, onak, bezveze, puno su manje povezana i to... – obrazloži ona. Najozbiljnije. Ni traga vaka-vaki.
Znate onaj osjećaj, kad smatrate da je nešto toliko očito samo po sebi, da očitost toga ne samo da skoro ujeda nekoga za nos, već mu skoro pa treba progristi kroz nos i izrudariti najkraći put kroz šupak van?! I onda vi samo gledate tog gotovo 'obeznošenog' sugovornika, pogledom koji vrišti ˝čekaj, jel' ti stvarno očekuješ da ja OVO udostojim odgovorom?˝
Gledala sam je u nevjerici, na ovaj upravo opisani način.
Bolje da je rekla ˝da, znam da muški vole mušku djecu, i želim učiniti sve što je u mojoj dometom zakržljaloj ženskoj moći, da svom jednog-dana suprugu to omogućim˝. Više bi ju poštovala.
Čekaj, ti to ozbiljno? – pitam. Za ozbač.
Najozbiljnije! Kažem ti da je tako, za mamu je bolje da ima dečke nego curice! – uvjerava me.
A-ha... A ti, naravno, uviđaš da si ti curica? – upitala sam, čisto da vidim sagledava li ona jasno situaciju, onako, što se kaže, iz svih kuteva. Pa možda, ako ju sagleda iz svoje vagine, doživi neke nove aspekte.
Umjesto toga, ona me pogleda poprijeko, kao da želi reći ˝don't be a SMART-ASS!˝
E, pa, ovo je otprilike najveća glupost koju sam ikad čula – zaključih rezignirano. Ne samo da bi normalnoj osobi trebalo biti svejedno kojeg je spola dijete, i da najdublje želje roditelja trebaju biti da im se dijete rodi zdravo i jako... ali, ovo što ti pričaš nema veze s pameću... Ja sam curica, i, hvala na pitanju, jako volim svoju mamu. Imam i sestru, ona je isto curica. Da, moji roditelji imaju dvije curice. Znam da je stari trebao već skončati od jada bez nasljednika, ali dosad nisam znala da mi se i mater već trebala objesiti od nesreće... Svašta! Stvarno, veću glupost... stvarno...
Na kraju govora sam čak ostala bez snage da oblikujem poantu. Možda zato što je poanta, prema Klaiću, glavna misao, smisao izlaganja, pa mi je bilo glupo uopće artikulirati samorazumijevajuće aksiomatske argumente pod svoje zaključke.
Don't be a smart-ass.
Kako god ti hoćeš, zaključila je i ona, ali ja mislim tako.
Sjećam se, bilo je jednom na Opri... Muž i žena u studiju, oboje obliveni suzama radosnicama i zahvalnicama, ridaju, šmrču i zahvaljuju se BOGU i ZNANOSTI. Naime, osmišljena je metoda kojom, prčkajući po prirodom danim reproduktivnim kotačićima našeg organizma, roditelji mogu iskemijati puno veću vjerojatnost dobivanja djeteta željenog spola. I tako su oni iskemijali dečka, nakon već dvije curice. I sad cendraju i zahvaljuju se dragom Bogu, jer oni stvarno ne znaju što bi, da je kao treće dijete opet došla curica... Jer, znate, više od troje djece si nikako ne bi mogli priuštiti, a odustati bez da su dobili dečka... ne, ne, takvo nešto NI POMISLITI...
Već dugo se s njom ne družim. Postalo mi je prenaporno brojati jaja prilikom svakog našeg razgovora.