Ah, obožavano blagdansko razdoblje... Podsjeća nas da još tri-šest-pet je prošlo dana od kad smo se zadnji put zabezeknuli na ulične ukrase i pomislili: ˝Čekaj malo, koji kurac, zar je već TO doba godine?!˝ Orhideja u buketu ovogodišnjeg raspoloženja, oaza dobrote i suosjećanja prema manje sretnima, dragocjeno vrijeme provedeno u krugu srcu najmilijih. A za sve ostalo, tu je Mastercard.
Božićna bajka
Ulazim tako u jednu zagrebačku zlatarnu, s namjerom da kupim kolegici ogrlicu.
U nevelikom prostoru, poredane duž staklenog pulta s nakitom, stoje tri gospodične. Obučene su u potpunosti u skladu s direktivama modne inustrije za sezonu jesen - zima 2004. Ili možda nisu, kako pojma nemam što je apsolutni must ove sezone, bolje da ne lupetam bez argumenata. U svakom slučaju, presjek njihovih odjevnih kombinacija bio bi otprilike - svijetlo plava ili roza skijališna jaknica, a na nogama matching buce. Za modno onesviještene, koji ne razumiju stručni termin matching (*well, duh!*): ona koja je imala rozu jaknicu, imala je ujedno i roze buce, i tako redom u istom tonu.
Prodavačice su dvije, ali obje zabavljene ekipicom; ubrzo postaje evidentno da postoji ranije poznanstvo između osoblja i stranaka, što objašnjava i hormone srdačnosti koji razdragano lelujaju prostorom. Stanem na kraj 'reda' i razgledavam nakit unutar staklenog pulta, pristojno čekajući blagostivo obraćanje. Pred djevojkama leže pladnjevi puni đinđa, mahom ogromnog prstenja s plavim i rozim staklima (potpuna elegancija). Jedna od njih se, čini se, odlučuje za određenu kombinaciju, ukupne cijene od dvije i pol tisuće kuna, s desetpostotnim popustom na gotovinu, tričavih i ciglih dvijedvjestopedeset. Hmmm... Gotovine nigjde na horizontu (kakvo iznenađenje), pa onda ništa od popusta.
˝E, Mirjana, ajde provuci ovo, pa ćemo vidjeti hoće li proći ili ne. Ako prođe, uzimam! To će biti znak!˝- kaže ona uz smijeh, i pruža Mirjani karticu Raiffeisen banke, koja vodi, pretpostavljam, ravno do njenog tekućeg računa.
U prvi tren ne shvaćam što znači 'ako prođe', vjerojatno zato što su mi shvaćanja u tolikoj mjeri nekonzistentna s onim što je in i šik, da čak ne razumijem zašto bi netko trošio novac koji nema. Tek nakon što sam uronila dublje u problematiku na sekundu, shvaćam da je ono što nazivamo dozvoljeni minus sasvim sigurno dozvoljeno, što znači da Mirjana treba provjeriti može li se gospodična Aspen nakititi bez da udari krhkim financijskim brodom u podmuklu plićinu zvanu NEdozvoljeni minus.
˝Ne prolazi ti ovo˝ - kaže Mirjana.
Aspen slaže nezadovoljno-razočarano lice i nešto promrmlja, a u taj se tren druga prodavačica obrati meni rečenicom: ˝Oprostite, možemo li vam možda mi kako pomoći?˝
Pitanje je debilno, jer bez pomoći prodavačice čovjek u zlatarni ne može praktički ništa; sve je iza pregrada i stakala, a dobar dio u ladicama, potpuno izvan dometa mog pogleda. Jedini razlog zašto dosad nisam zatražila pomoć, jest taj što su obje prodavačice bile zauzete, a ja znam što je red, i kad dođem na isti, volim potpunu pozornost druge strane.
˝Pa baš kad ste, eto, spomenuli, zbilja bi ste mi mogli pomoći, trebam ogrlice (takve i takve)˝, kažem ironično, ali ona ne konta te nijense. Vadi nekakva dva bezvezna pladnja, pa odmah trči natrag k njima.
U međuvremenu, Aspen je razradila strategiju, isprojektirala potencijalni financijski okvir, pa kaže Mirjani: ˝Ajd provuci onda na dvije tisuće, pa ak prođe, ostalo ti dam u kešu...˝
Razgledavam ogrlice, ali sad bih voljela vidjeti i privjeske. Voljela bih i raspoloženu prodavačicu. Malo mi je vruće, a malo mi i taj igrokaz počinje ići na živce.
˝Si u Zagrebu za Novu?˝ - priupita Mirjana dok čeka rezultate drugog pokušaja naplate.
˝Ne, idem na krstarenje, deset dana...˝ - odgovara samozadovoljno Aspen.
˝Ne prolazi ti ni na dvije tisuće...˝ - kaže Mirjana, sada već ne tako srdačnog glasa, polako uviđajući da od ovog brašna neće biti kruha, a kamoli pogače.
˝Mhm. Daj probaj onda na tisuću i pol˝ - kaže Aspen, pa, vidjevši manjak euforije na Mirjaninom licu, dodaje ˝mislim, ono, ak ti se da...˝
˝Da mi se, da, kako ne...˝ - odgovara ova preko volje i još jednom provlači karticu.
Meni je grozno vruće, u zlatarnu ulaze nove mušterije, stvara se nered, a svaka nova glupost koju čujem, cima mi po živcima, kao trzalica Zlatnog Dukata po žicama bisernice.
Ostajem taman dovoljno da čujem Mirjanu kako kaže ˝Evo, prošlo ti je na tisuću i pol!˝. Aspenino lice na trenutak zasja radošću, ali čim je shvatila da sad mora isproducirati tisućarku u kešu, na nos joj je nasjela polarna noć. Ne čekajući vađenje ostalih plastičnih prijatelja i kalkuliranje tipa '200 na American, 300 na Diners, 500 na Master' (koje je garant uslijedilo), ova ovdje malena štedljiva i platežno sposobna mušterija napušta prodajno mjesto, prilično sigurna da ju ljubazno osoblje više neće imati prilike posluživati. I bogatija za još jednu spoznaju o tome zašto je natrulo hrvatsko društvo.
*Kao na filmu, vrpca se vrti nazad, uz pištavo cvrkutanje. Čitava scena se ponavlja, uz zvučnu kulisu Nije u šoldima sve*
Sjećate se one Latinice o ˝dužničkom ropstvu˝? Kao osoba općenito empatična, puna suosjećanja za žrtve bilo koje vrste, mogu reći da gotovo nimalo nisam žalila te dužničke robove kojima banka dere po plaći svaki mjesec, ostavljajući ih bez sredstava za osnovne i proširene životne potrebe. Malo sam se začudila sama nad svojom ledenom hladnoćom, ali sve je vrlo jednostavno. Rijetko kada vam netko prisloni pištolj na glavu, pa vas tako prisili da uzmete kredit. A ako vam se to i dogodi, redovito se prije istog dogodilo nešto čime ste se sami doveli u tu situaciju.
Zločesta banka mi je samo odjednom počela plijeniti cijelu plaću, ja sad nemam za život, tužit se ne mogu kad su odvjetnici tako skupi. Kukuuu-leleeee...
Sjećam se, u toj emisiji je gostovala i neka kokošasta odvjetnica, zbog koje me bilo pomalo sram vlastite struke, a koja je cijelo vrijeme urlala da postoji rok od osam dana za prigovor protiv rješenja o ovrsi - ako isti ne podnesete, rješenje postaje pravomoćno, a vama ostaje da drkate siromašni kurac na bankovni izvještaj s minusnim predznakom, sve to u slobodnom padu s pozitivne nule u bezdan morae debitoris (dužničkog zakašnjenja). Prozvani dužnici su joj redom odgovarali da ˝nisu oni fiškali i da nisu pojma imali kaj da rade s tim papirom˝, pa su ga on i Regica spremili u kredenc ispod Bronhija i Gastala, nadajući se da bu se papir samozapalio. Ili jednostavno rasplinuo ako to jako-jako zažele.
Klap-klap, publiko, molim aplauz sa suzom u oku.
To što je na rješenju pisalo 'protiv ovog rješenja ovršenik može podnijeti prigovor u roku od osam dana', nije bitno.
To što je uzeti kredit nerealne veličine u odnosu na vlastita primanja nebulozno lako, gotovo kao strpati gotov obrok u mikrovalnu, ni to nije bitno.
To što postojanje takvih debilnih mogućnosti kreditiranja ne znači da trebaš uzeti kredit, i da bi bilo zgodno kad bi tu-i-tamo pokoji mali Mujo rekao ˝jebite se svi vi Turci, ja ostajem!˝, ni to nije bitno.
Nije bitno ni to što čovjek uzme kredit na temelju A4 oglasa selotejpom zakeljenog na tramvajskoj stanici kod Cibone, a u kojem piše, pazi sad ovo, 'sklapanje svih ugovora nadgleda i provjerava financijski savjetnik Željko'. Zar ne ulijeva mlazove povjerenja? Kako ne, pa on je Željko, ej! Žeeeljko!!!
Po jedna suza neka kane za svakog onog koji je gradio iskreditirane apartmane bez dozvola, temelja položenih na časnu riječ općinskog funkcionera. Po jedna za svakog tko je uzeo kredit za kupnju Pežotristošest-a, uz nadoplatu koje tisuće za izvanserijsku ekstraposebnu tanđerine boju. Ajmo suza i za Vlatku Pokos, kada izjavi da joj nije nikakav problem izdvojiti petstotinjak eura za klasičnu crnu torbicu, jer to je nešto što svaka žena treba imati, a time i investicija kojom žena ne može fulati. Dajmo i suzu za sve one koji daju Željku da im revidira ugovor, pa poslije viču kako nisu pravnici, nego je banka zločesta i fuj.
A na kraju, suza i za sve one koje koje nemaju keša za kavu, cuclaju zadnju kunu dozvoljenog minusa za kupnju nakita vrijednog par tisuća kuna, a za Novu godinu idu na desetodnevno krstarenje.
Sretan Božić svim ljudima dobre volje, bez obzira na kreditnu sposobnost. U Boga ne vjerujem, ali vjerujem da je, ako postoji, silno ponosan na svoje stado.